Beogradski bend Stray Dogg prvi je koji iz nove mlade generacije beogradskih sastava koji će uživo zasvirati u maloj dvorani Vatroslav Lisinski u subotu 6. velječe kad će ujedno biti predstavljen novi, treći po redu, album ‘Come Along Wind’. Tim potezom organizatora Hangtime Agency i samog benda svakako se podiže i letvica kvalitete i prezentiranja ugođaja regionalne rock scene koja uistinu i zaslužuje ulazak u najbolje koncertne prostore.
O svemu smo porazgovarali s pjevačem, gitaristom i autorom Dušanom Strajnićem, popularno zvanim Dukat Stray (ili samo Dukat), koje se netom bio vratio iz nizozemskog grada Groeningena gdje se održavao najveći glazbeni showcase festival Eurosonic. Dušan se vratio pun dojmova, novih ideja i planova, ali i oduševljenja novim europskim bendovima koje je tamo čuo i upoznao. Logično, i razgovor je krenuo iz tog smjera…
Zašto ste išli u Groeningen?
Dušan Strajnić: Najviše sam išao iz razloga da vidim kako to izgleda i je li postoji neka šansa datamo s bendom nastupam iduće godine. Sve to ovisi o puno faktora, ali mogu reći da mi je to neki cilj. I kao iskustvo mi je dobro došlo, jer sam bio potpuno oduševljen s tim što sam vidio, a kao drugo, mislim da je vrijme da s bendom napravimo novi korak i izađemo izvan regije jer bih htio živjeti od svoje muzike i mislim da je to pravi put. Ovo što se događa u Srbiji i u regiji za Stray Dogg je super, ali mislim da bi bilo suludo da ne pokušavamo da se probijemo izvan tih granica. Jer prešli smo odavnu onu osobnu granicu, jer ovo što radimo odavno više nije hobi. Osjećam odgovornost kao da imam neku malu firmu od šest ljudi. I nisam tu više ni samo ja u pitanju. Bend se ne bavi ničim drugim osim sviranja. Nema šale, a nismo više ni mladi, nemamo više 20 godina, jer, evo, svi punimo tridesetu. Mislim da smo mladi bend u smislu da smo kasno počeli svirati.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ftR6Oex4OcI[/youtube]
Malo se pomaknula ta granica.
Dušan Strajnić: Pa da, prije su mladi bendovi bili; punk bend sa 16 godina, i to je bio mlad bend. 21 je bilo taman. A mi ćemo sada svi imati 30 i jednostavno iz te prespektive mislim da je bitno ako se želimo svirati da je neophodno da postane na neki način i posao kojim se bavimo. Nadam se da ćemo uspjeti iduće godine svirati vani, svakako nam treba i netko tko bi upravljao svim time. Jako je teško biti u bendu i to voditi. I to je ono što sam sad naučio i vidio tamo u Groeningenu, da su ozbiljni bendovi jasno raščlanili tko se čime bavi u bendu, ali nije da imaju jednog čovjeka – menadžera koji se bavi svim tim, ne nego i međusobno imaju podijeljene uloge, ako što može biti i odvojeno, od agenta, menadžera, do vozača i tonca. Mi ovdje malo alternativniji bendovi još nismo stigli do tog nivoa da vodimo našeg tonca sa sobom, mislim imamo ga, ali ne vodimo ga sa sobom jer je na žalost sve uvijek na rubu isplativosti, ali valjda treba sebe shvatiti ozbiljno pa krenuti tim putem.
Shvatanje ozbiljno samog sebe, vjerujem da u to spada i ovaj koncert u Lisinskom 6. veljače? Kako gledaš na to?
Dušan Strajnić: To mi je baš zanimljivo, imali smo čak i dilemu, zapravo, možemo li se nositi s time, nekako djeluje kao jako ozbiljna stvara. Međutim, mislim da naša muzika ima tu karakteristiku da se stvarno možemo prilagoditi različitim prostorima. Svakako je velika razlika između sjedećeg i stajaćeg prostora, kao i kad imaš prostor s takvim renomeom pristup mora biti drugačiji. Donekle smo svirali tu i tamo u sličnim prostorima i sviđa mi se da promociju albuma “Come Along Wind” radimo na taj način. Lako se poslije mi možemo vratiti u klupski prostor s rock svirkom, ali jako mi se sviđa da se ovako malo delikatnije pristupi ovom nastupu i čini mi se da za samu promociju albuma nismo mogli naići na bolju priliku.
Kako je prošla beogradska promocija na kojoj vam je gošća bila i Dunja Ercegović, tj. Lovely Quinces?
Dušan Strajnić: Mi općenito imamo jednom godišnje u Beogradu taj veliki koncert koji najčešće sviramo na jesen u Domu omladine. Prošle godine sam pokušao izbjeći to da uopće sviramo u Beogradu jer smo pripremali album. Malo je nezgodno jer uvijek postoji ta opasnost od zasićenja, jer je to ipak isti bend pred istom publikom i tako iz godine u godinu s istim pjesmama. Nekad razmišljam da mi Neil Young dolazi svakog mjeseca, sumnjam da bih baš išao na svaku svirku, ne bi mi dosadio, ali nekad bih ga i propustio. Tako da mislim da je i to jedan od načina kako bendovi danas osipaju svoju publiku. Isti sadržaj nebrojeno puno puta preslušan jednostavno sam po sebi postaje dosadan. Tako da sam htio napraviti tu pauzu, ali nismo mogli. Bilo je super, bilo je 600-700 ljudi na koncertu, Dunja je bila sjajna, već ne znam koji put sviramo s njom, tako da sam se već na neki način navikao na nju, kao i na JR Augusta. Super su mi zajednički koncerti s njom, ona izađe sama i ima jednu potpuno drugačiju karizmu od mene. Pričljiva je, zabavna, sjajno svira i pjeva i napravi odličnu atmosferu prije nego mi nastupimo. Znaš drugačije je kad uđeš u koncert, a već je dobar duh u zraku, dobra atmosfera. Prošlo je odlično, na kraju sam bio zadovoljan, jer, eto, prošlo je tri godine od posljednje promocije albuma u Beogradu. Sada nastavljamo.
Kad si već spomenu JR Augusta, s njim ćete i u Lisinskom nastupiti. Kako je došlo do suradnje?
Dušan Strajnić: Zavolio sam ga kad sam ga prvi put čuo na svirci u Močvari u sklopu “Začarane Močvare”, također je tada bila i Dunja i bend Marka Mrakovčića, ima tri godine od tada, jedva da sam išta znao i o sceni… Dalje>>