Tko god prati domaću i regionalnu scenu treba dobro zapamtiti datum 6. veljače 2016. godine, jer tad se pokazalo da stvari mogu krenuti na bolje.
Od 1986. godine ‘visim’ po koncertima, dakle, već 30 godina. U nekim stvarima ne trebam izvrtjeti film unatrag, jer su one uglavnom iste i dan danas kad je riječ o ovoj scenu kojoj tepamo nazivajući je urbanom. Kao i nekad, tako i danas pazim da ne ugazim u neku lokvu, blato ili rupu na putu do uglavnom neosvjetljenih koncertnih prostora – koncertnih prostora koji su često bili (i jesu) preuređena skladišta, napušteni tvornički pogoni, kojekave izbe, podrumi, dvorišta i lokali koje arhitekti nikad nisu predvidjeli za glazbu, koje akustičari rijetko ili nikad nisu posjetili. Obično sve podređeno ‘njegovom veličanstvu’ šanku, dok su higijenski uvjeti sanitarnih prostora posebna priča, posebno iza ponoći.
Odvija se tako naša moderna glazbena povijest, samim time i kultura, kao u neprekinutim kadrovima nekih crnovalnih ostvarenja Živojina Pavlovića i Saše Petrovića. Puno puta već doživljen taj dojam poluilegalnog okupljanja u situacijama otimanja vremena i prostora; vrijeme se otima kad nema dovoljno ljudi pa se počeci nastupa odmiču u očekivanju fantomske navale publike, ustvari u pokušaju cijeđenja novčanika alkoholom onih koji su došli na koncert, a prostor se otima kad je navala stvarna po sistemu; dobro je dokle god se uopće može probijati kroz ljude.
Također se i putovalo izvan granica nešegu tih 30 godina, pa se onda balkansko čeljade ugodno iznenadi kad vidi da ima gradova gdje su klubovi u centru, a ne po periferiji nekadašnje industrijske zone, kad imaju status galerija ili muzeja, kad su neki od njih preuređene stara teatarska ili kino zdanja, pa čak i crkve što je posebno dobro zbog akustike prostora, ili pak u SAD-u gdje svaki prostor javnog okupljanja na vidljivom mjestu ima istaknuto koliko se ljudi u njemu smije okupiti iz čisto sigurnosnih razloga, one situacije kad se balkansko čeljade uvjeri da puno tih zbog kojih noću gaca kroz blato neuređenih staza i prilaza na tom Zapadu predstavljaju kulturni establishment. Pa još kad se uzme u obzir da su na tom istom zapadu još u 1960-ima otvorili vrata svojih najuglednijih dvorana tadašnjim nepodobnim čupavim i glasnim ‘spodobam’ tj. rock glazbenicima – kad su se punili Royal Albert i Carnegie Hallovi i slična mjesta, onda ne čudi što taj svijet danas uistinu žali za jednim Bowiejem ili Kilmisterom.
Istovremeno mi ovdje gdje jesmo možemo žalit za kulturom općenito, čak nevezano za trenutnu skandaloznu situaciju u kojoj je na mjesto ministra kulture postavljen lik čiju smjenu traži čak i jedan Efraim Zuroff, ugledni povjesničar koji istražuje nacističke zločine diljem svijeta i dok valjda čekamo da se taj stanoviti Hasanbegović valjda još treba zamjerit Mossadu ili kome već da bi blamaža, koja je u međuvremenu poprimila međunarodne proporcije, bila veća. Mi ovdje gdje jesmo možemo žalit što se za tu jebenu kulturu ne izdvaja više, bar deset puta više, koliko god se trabunjalo o tome da je kultura luksuz, iako i mali i veliki narodi dobro znaju da je kultura gotovo sve i jedino što se ima po pitanjugrupnog i osobnog predstavljanja bilo gdje i bilo kad, gledano u domeni svjetske povijesti od piramida do rock and rolla. Onda bi možda imali i drugačije teme i vizure javne politike i mainstreama medija, bili bi moža školovaniji, kulturniji, imali znanstvenike koji znaju razliku između fašizma i antifašizma, možda se ne bi pričalo o tome tko kome treba skočit za vrat, već kako unaprijediti nešto za opće dobro.
Kako bi izgledao djelić tog nekog boljeg svijeta u kojem domaći i regionalni mladi i talentirani umjetnici sadašnjice (ovo ‘sadašnjice’ je izuzetno važno za shvatiti) sviraju u prostorima projektiranima za glazbu i namjenjenima glazbi moglo se osjetiti u subotu 6. veljače u maloj, ali rasprodanoj dvorani Vatroslav Lisinski gdje su nastupili beogradski bend Stray Dogg i domaći gostujući kantautori JR August i Lovely Quinces.
Osobno, tu sinoćnju večer držim povijesnom iz najmanje dva razloga. Prvi je da se konkretno pokazalo da postoji interes, a time i smisao da ova scena koja živi i djeluje po neiskvarenim glazbenim pravilima bude predstavljena u zgradi nacionalne glazbene važnosti, u zgradi u kojoj je sprdnja o njenoj važnosti dostigla vrhunac prošle godine kad je u toj istoj maloj dvorani nastupila jedna Nives Celzijus. Drugo i najvažnije jest da taj nivo pažnje, slušanja glazbe i reakcije publike spomenuti izvođači trenutno ne bi mogli nigdje postići u ovom gradu, u što sam stopostotno siguran.
400 ljudi bilo je fokusirano na pozornicu, nije bilo žamora, šetnje po piće i uobičajenog klupskog minglanja. Tu dolazimo do trećeg dobrog momenta, a to je da je vremena za živahno druženje i čavrljanje do dugo u noć bilo poslije koncerta u kavani Lisinskog uz, također kvalitetan nastup pulskog trija NLV. Dakle, organizatorski tim iz Hangtime promotorske agencije dao je sebi fino truda i uspio cijelu ovu našu klupsku scenu podići na jedan viši nivo ,i kako su sami rekli bez ikakvog lažnog pumpanja cjelokupne slike, jer ulaznice nisu dijeljene, nisu rađeni popisi, već ih je publika kupila i u zamjenu dobila uistinu izvrstan nastup, a nema ljepšeg osjećaja nego kad se stvori situacija takve razmjene vrijednosti u kojoj se uživa, a ne osjeća zakinutim za bilo što. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
