Najbolji bend druge večeri ljubljanskoga MENT-a možete uloviti večeras u Zagrebu.
Stvari se zahuktavaju na jedanaestom izdanju najvećeg regionalnog showcase festivala, ljubljanskoga MENT-a, pa smo tako nakon uvodne večeri koja je bila stacionirana isključivo u prostorijama Kina Šiška sinoć ponovno postali ljudskim ekvivalentima kuglica iz flipera i bacili se na švedski stol postavljen najvećim dijelom u klubove u Metelkovoj, a s kojega smo imali priliku kušati neke od glazbenih projekata koji su u žarištu trenutnog interesa u raznim zemljama staroga kontinenta.
Kako bi se osjetilo čim veći dio te paneuropske trpeze, koncerti na ovakvim smotrama često se konzumiraju tek djelomično, ponekad čak i po samo pjesmu ili dvije, jer je fokus uvelike usmjeren na kvantitetu, a ako se uhvati nešto doista upečatljivo, to se onda bilježi za neku buduću posvećeniju konzumaciju. Ove naše zapise o njima stoga treba shvatiti tek kao grube crte doživljenoga, a ne kao neka službena kritička promišljanja.
MENT se kao i velika većina drugih showcaseova osim od doista gomile koncerata na različitim lokacijama sastoji i od onog konferencijskoga dijela u kojim stručnjaci iz glazbene industrije dijele svoja znanja i iskustva iz profesije, a koji mi kao profesionalci vazda uspješno izbjegavamo, ne toliko zato što u dnevnim satima liječimo epske mamurluke ili zato što nama ni iskustva ni savjeti kolega iz branše više ne mogu pomoći, već zato što odrađujemo dnevne novinarske zadatke održavanja ove internetske novine koju čitate. Ali i zato što liječimo epske mamurluke koje slušanje iskustava i savjeta kolega iz branše mogu samo pogoršati.
Ipak, pojavimo se katkad na prijemima stranih delegacija jer smo sve sličniji onim karikaturama ostarjelih glazbenih kritičara koji samo žderu i loču, pa smo jučer tako večernje aktivnosti otvorili zakuskom koju je priredila belgijska reprezentacija koja nas je najela hranom kojoj nismo upamtili ime i napojila jakim Duvelom prije nego je glazbeni raspored započeo ponovno u Katedrali popularne Šiške.
Zanimljivo je da smo sinoć sreli više od nekoliko ljudi koji su potegnuli iz hrvatskih gradova do Ljubljane samo kako bi prisustvovali dvama koncertima koji su se odvijali na početku večeri, onima lokalnoga eksperimentalnog folk tija Širom koji je noć ranije uz Dunjaluk svirao u Lisinskom, te irskog kvareta Lankum koji je praktički držao titulu glavnoga headlinera u četvrtak, premda su nastupili u 21 sat, što je prema MENT-ovskim mjerilima neki ekvivalent ranoga popodneva.
Širom su imali nastup od četrdeset minuta u koje se nije moglo ugurati više od dvije kompozicije, “A Blush Flickering” s još uvijek aktualnog albuma “The Liquified Throne of Simplicity” i jednu novu skladbu s nadolazećeg izdanja koja još nije dobila jedan od pretjerano dugačkih naslova kakve ovaj bend obično dodjeljuje svojim uradcima.
U te dvije pjesme bend je uspio ugurati sve one elemente posebnosti svoga zvuka, poput muziciranja kukuruzom u posudama ili razvlačenjem ljepljive trake, hurdy gurdyja i mnogih drugih manje ili više netipičnih instrumenata. Njihova glazba svakako iziskuje ono što se na engleskom popularno naziva “acquired taste” i površnim slušateljima, kakvih na ovakvim smotrama ima napretek, može djelovati pretenciozno, ali Širom je svakako u ovogodišnjem lineupu jedan od bendova koji stvaraju odvažnu, zanimljivu i sasvim jedinstvenu glazbu.
Lankum pak svira tradicionalni irski folk na manje ili više tradicionalni irski način, a kao netko tko je odrastao na tradicionalnom irskom folku, njihov sam nastup dočekao s posebnim zanimanjem. Njih bih svakako izdvojio kao jedan od onih bendova koji iziskuju ponovnu koncentriranu konzumaciju na nekom budućem samostalnom koncertu, budući da im ovdje nisam mogao posvetiti dovoljno vremena. Posao je, naime, zahtijevao promjenu lokacije u smjeru guste žiže zbivanja u Metelkovoj.
Ono što jesam čuo od Lankuma bila je izvedba klasika “The Wild Rover” koji nije odsviran u prepoznatljivom stilu vesele napitnice kako su je primjerice izvodili The Dubliners u njezinoj najpoznatijoj verziji, već kao sumorna balada u kojoj vokal Radie Peat dobiva punu priliku da zasja svojim nostalgičnim sjajem, a od svakog udarca palice u bočno postavljeni golemi bas bubanj kroz tijelo slušatelja prođu trnci ugode.
Nakon toga izveli su i vedriji jig zvan “The New York Trader” poslije kojega sam morao naše druženje odgoditi do nekog sljedećeg susreta, jer je došlo vrijeme da se odjene kostim kuglice iz flipera ili stolnog nogometa s kojim smo tradicionalno i završili večer u Menzi pri koritu. A upravo smo od tamo i krenuli u odiseju po Metelkovoj, nakon što smo odustali od čekanja u redu kako bismo ulovili djelić programa koji je priredio skopski Xarakiri.
U Menzi su tako večer startali mladi Bečlije koji se zovu Laundromat Chicks, a našoj redakciji njihovo ime je poznato iz brojnih promotivnih e-mailova koji nam od njihovih agenata stižu u inbox, pa smo odlučili uhom vidjeti vrijedi li to išta uživo. Naime, ranije smo utvrdili da je to jedini i isključivi način za razdvajenje glazbenog žita od kukolja; neki izvođači na temelju studijskih zapisa zvuče privlačno, da bi uživo bili veliko razočaranje, dok nas drugi, čije snimke inače nismo posebice doživjeli, s pozornice pak oduševe i pretvore u fanove. U slučaju Laundromat Chicksa mišljenja su podijeljena, jer u većem komadu svog nastupa bend zvuči kao preplašena verzija Belle & Sebastian koja priprema prikazivanje svojih dopadljivih melodija na nekoj austrijskoj varijanti festivala srednjoškolskih bendova poput našeg Supervala.
Koliko je bitno bendu izabrati zvučno ime jasno su pokazali francuski post punk nojzeri We Hate You Please Die koji su, kao i Xarakiri prije njih u pred Gromkom stvorili kolonu u kojoj se moralo čekati da netko izađe iz kluba kako bi ga druga osoba zamijenila. Mi, naravno nismo željeli gubiti vrijeme na takve kombinacije, ali naši se izaslanici na koncertu kunu da su ovi indie garažeri i mnogo više od privlačnoga imena, da su nešto najbolje što su gledali druge večeri i da zvučno koketiraju s grungeom kakav su u devedesetima svirali Hole, a što je pak potpuno u skladu s konstatacijom našeg urednika Stajčića s uvodne večeri u kojoj tvrdi da se mladi bendovi zvučno okreću upravo toj dekadi.
Umjesto toga, mi smo ostali u Menzi gdje su pozornicu prvo zauzeli mađarski instrumentalni bend makrohang koji tamošnju jazz scenu dijele sa srodnim sastavima poput New Fossils (koje smo pak gledali na prošlogodišnjem MENT-u), a koji svom izričaju dodaju elemente (post)metala u obliku glasnih dionica kojima razbijaju inače često sanjiv i uhu ugodan sonični krajobraz.
Na njih su se prirodno naslonili i slovački Vojdi koji sviraju matematičku verziju progresivnog rocka s vokalom koji je na nas previše vikao, pa smo odlučili produžiti korak i potražiti što se drugo nudi u obližnjim klubovima, a ovaj bend će ionako dobiti i drugu prilku da nas osvoji jer večeras sviraju i dodatni gig u Gromki.
Uletjeli smo tako u Gala Halu gdje su londonski Ugly pjevali neku verziju budističkoga napjeva koju sam u svoj podsjetnik kao jednu od samo dvije natuknice u večeri zabilježio onomatopejski kao “oho”, što je vjerojatno trebalo probuditi cijeli slap sjećanja ujutro, ali nije. Ono što je uslijedilo zvučalo je kao neki razvodnjeni reggae singl s radija u sedamdesetima i to nam se mnogo manje dopalo, pa smo skoknuli do Gromke u koju smo napokon uspjeli ući na dio nastupa koji je priredio austrijski post panker Salò. On i njegov bend zvuče kao da se trude postati srednjoeuropskim nastavljačem forme koju su gajili veliki IDLES na svojim prvim albumima, ali jedno su želje i ambicije, a drugo mogućnosti unutar kojih smo primorani djelovati.
Bližila se tako već i ponoć, a naše izaslanstvo dosad još nije bilježilo neka veća i ugodnija iznenađenja na koncertnoj bojišnici u Metelkovoj, pa smo sve nade položili u još jedan načelno post punk bend, nizozemski Tramhaus, koji večeras dolazi u Zagreb, a čije smo izrazito simpatične članove upoznali ranije te večeri pred ulazom u Menzu.
I naše su se nade i ufanja pokazale dobro položenima jer ono što je mlada roterdamska banda pokazala odličan je spoj mlade energije i komunikacije s najboljom ostavštinom rocka unazad pola stoljeća, od rifova Keitha Richardsa, preko tutnjave The Stoogesa i šusa The Velvet Undergrouda do indie zaokreta Pixiesa i njima sličnih.
Ako ijedan od sinoćnjih koncerata dolazi sa preporukom naših novinara, to je definitivno onaj Tramhausa, a ujedno je vjerojatno i jedini kojem smo prisustvovali od početka do kraja, pa vam svakako savjetujemo da se večeras prošećete do Jabukovca ako ste u mogućnosti, jer gotovo sigurno nećete naći bolji koncert za Valentinovo u cijelom gradu.
Jutro nas je dočekalo očekivanim mamurlukom i nešto manje očekivanim snijegom i naletima hladnoće, ali nadamo se da nam zimska fronta neće pokvariti uživanje u trećoj večeri festivala koja nas obećava odvesti i na neke nove lokacije poput onih na Ljubljanskome gradu, a koje ove godine još nismo imali priliku obići.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
