Epitet da je MENT kao konferencija i showcase festival regionalni predvodnik dodatno je opravdan treće festivalske večeri koja je padala na petak 14. veljače, odnosno Valentinovo, kad je dobar dio programa bio izmješten na ljubljanski Stari grad s kojeg puca panoramski pogled na slovensku metropolu.

Tog petka u Kino Šiški, svojevrsnoj centrali MENT-a, nije bilo programa. Strateški su ranovečernja koncertna događanja bila premještena na čak četiri lokacije ljubljanskog Starog grada, na brdo približne visine 300 metara iznad Ljubljane, poznatu rekreacijski lokaciju Ljubljančana s potpuno obnovljenim i prostorno osmišljenim prostorima za različite programe, između ostalih i one glazbenog karaktera. Može se čak reći da je Ljubljana zasigurno jedini grad na ovim prostorima koji se može pohvaliti i jazz klubom u sklopu te top lokacije.
Seoba delegata, glazbenika i publike bila je masovna, time i uspješna. Strategija pomnog planiranja i stajanja u red ispred koncertnih prostora bila je jednako nužna kao što je to uobičajeno i u dvorištu Metelkove gdje se i te večeri kasnije odvijao program u klubovima Gromka, Menza pri koritu, Channel Zero i Gala Hala. Iako nigdje u programu nije bilo navedeno ili reklamirano da 11. MENT s petkom navečer cilja posebni ugođaj za Valentinovo, to je nekako samo po sebi ispalo razumljivo u gala ambijentu dvorca gdje nije bilo neugodnih iznenađenja i po pitanju cijena pića koje su i na top lokaciji bile poravnate s cijenama zagrebačkih klupskih prostora.

O cijenama u klubovima u Metelkovoj možda bolje i da ne govorim. Ili možda bolje da govorim, jer veliko pivo košta 2,50 eura, a i kad pozovete rundu i pružite konobaru greškom novčanicu od 10 eura, pa mu se krenete ispričavati dok tražite dvadeseticu, on vam i prije nego ste krenuli nešto izustiti od onih 10 još vrati i neki kusur za četiri pića. Tako da i tu dilemu riješimo; vaš novac u Ljubljani vrijedi više nego u Zagrebu.
Koncertnu večer na Starom gradu započeli smo sa soundscape nastupom legendarne, prvenstveno violinistice, a potom i multiinstrumetalistice Catherine Graindorge. Ova briselska glazbenica na ‘svom reveru’ nosi suradnje s Iggyjem Popom, Debbie Harry, Nickom Caveom, Warrenom Ellisom i pokojnim Markom Laneganom. Glitterbeat Chrisa Eckmana je matična kuća za Graindorge koja je u petak u prostoru kapele Starog grada publiku (u kojoj je dakako bio i Eckman) provela kroz zvučne krajolike s prošlogodišnjeg albuma „Songs For The Dead“, ali nas je i počastila s izvedbom skladbe „Iggy Pop“ s EP-a „Dictator“ (2022.) ujedno jedine na kojoj nije sudjelovao Iggy i koju je upravo iz tog razloga tako nazvala.
Ambijent njene glazbe izvrsno se susreo s ambijentom kapele – koliko nadahnjujuće, toliko i smirujuće u tom izmještenom kutku gdje je osjećaj elegije dodatno pojačavalo prisustvo velikog raspela – slušali smo glazbu posvećenu mrtvima dok se svijet izvana komeša i uzburkava. „Možda je ovo najbolje što ćemo vidjeti ove večeri“, rekao mi je Django i pomalo sam se bojao da će tako i biti, jer talent, iskustvo i kilometraža s velikanima scene koju posjeduje Graindorge ipak je nedostižna patina kvalitete za mnoge koji su tek krenuli tražiti mjesto pod suncem na scenama diljem Starog kontinenta.

No kvalitete je u ostatku večeri bilo. Ne baš odmah, ili jednostavno tamna eksperimetalna ambijentala The Allegorista, tj. mađarske glazbenice Anne Jordan koja je potom nastupila u Theateru Starog grada, nije nosila toliko višeslojnosti kao glazba Catherine Graindorge. Potom je hrvatski folk bend Balkalar zauzeo prostor jazz kluba Skalna i svojim gypsy pristupom uistinu oduševio publiku željnu adrenalinskog zagrijavanja tog dana kad je snijeg zabijelio grad. Čuo sam par stranaca kraj sebe koji su cupkali i kako su oduševljeni „hrvatskim folkom“ dok su Balkalar izvodili „Nišku Banju“ koja je svojevremeno proslavila Oliveru Katarinu. Pustio sam ih u tom uvjerenju. Tko će strancima objasniti politički razjedinjeni Balkan koji se uvijek pali i žari na isti zvučni drmež koji isti taj Balkan mentalno ujedinjuje, htio to taj Balkan sebi priznati ili ne.
Kao što je tekstu prijašnjeg dana na primjeru benda We Hate You Please Die zaključeno da dobro ime odrađuje pola posla, tako je to pravilo uspješno ponovljeno i s mađarskim sastavom Decolonize Your Mind Society koji je nastupio u najvećem prostoru u dvorcu – u Hribarjevoj dvorani koja je približnog kapaciteta kao zagrebački Peti kupe. Nakrcalo nas se tamo kao sardina u konzervi kako bi ispratili to mađarsko glazbeno društvo zamaskirano maštovitim plemenskim maskama na licima taman da još više dignu dojam ili maštu o tome kako bi to trebalo izgledati dekolonizirano društvo naše svijesti.
Maske su im bile u raznim kombinacijama crvene, bijele i plave. „Jel’ se to ovi psihodelično-mikrotonalni mađarski džezeri sprdaju s balkanskim plemenima?“, palo mi je na pamet. Teško je reći, ovisno što tko treba dekolonizirati u svojoj glavi.

No ipak najveće oduševljenje nakon nastupa Catherine Graindorge priredio nam je slovenski vokalni ženski trio Ingver In Gverilke u ambijentu Skalna jazz kluba. Bilo bi nepotpuno reći da one svoj izričaj temelje na kombinaciji folka, punka, free jazza i saharskog bluesa, a da se izostavi njihov nedvosmisleni društveni angažman protkan peckavim vodviljskim humorom i kritikama upućenima moćnicima. U petak su tako između izvedbi kritizirale ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića koji je ‘istrčao’ s podrškom Aleksandru Vučiću u jeku sve masovnijih studentskih prosvjeda u Srbiji koji su u međuvremenu zahvatili sve slojeve tamošnjeg društva. Za spomenute glazbene gerilke koje naglašavaju i utjecaj Damira Avdića u svom osebujnom izričaju takav politički potez Jankovića bio je „no go“, tj. nešto što je dobilo žestoku i jasnu osudu te večeri. Bio je to pravi punk koncert, ali bez ijednog ispaljenog riffa na gitari ili adrenalinskog ritma bubnjeva, a adrenalina nije nimalo nedostajalo.
Ako bih nešto što prije želio vidjeti u našoj obližnjoj Hrvatskoj na pozornici, to su svakako Ingver In Gverilke. Obzirom da smo ostali do kraja njihovog koncerta, više nismo mogli ući u nakrcanu kapelu gdje je nastupala bosanskohercegovačka glazbenica Lakiko. Oni koji su na kraju izašli su je jako hvalili i to je sve što ovdje prenosimo.
Te večeri se u prostoru Starog grada i na njegovom platou dosta pričalo o britanskom sastavu Still House Plants koji je u Hribarjevoj dvorani bio na rasporedu nakon mađarskih Decolonize Your Mind Society. Za razliku od Mađara koji su nakrcali prostor, Britanci su ga kako im je nastup odmicao sve više praznili, jer to je pak bilo previše eksperimentalno i atonalno za toliki broj publike. Priličan antiklimaks, tj. vrijeme da se novi zvučni klimaksi potraže dolje u gradu u Metelkovoj, jer da smo išli u Orto bar tamo bi zaglavili na koncertu IDEM-a, a poanta MENT-a ipak je krstariti kroz nepoznato i manje poznato, bar je tako u ovoj našoj reakciji.

No antiklimaks je priredio i srpski bend Laplander. Laplander je trio bez bubnjara, pogonjen ritmom midija koji je bio isuviše tih u odnosu na ostali instrumentarij. Uz to stilski raspon im je previše rastegnut od rocka do folka tako da koherentnost cjeline puca sa svakom novom izvedbom. Kao što su Still House Plants uspješno ispraznili Hribarjev dom, tako su i Laplander u pola sata ispraznili Menzu pri koritu uz to su i sami odašiljali bezvoljnost s pozornice, a to je zadnje što bilo koji izvođač treba pokazati na koncertu, jer bezvoljnost je izuzetno zarazna, posebno kad na par koraka kuha adrenalin u drugim klubovima.
Mladi slovenski punk fusion trio BibliBan je na istoj pozornici bio pun adrenalina, ali i nakrcan adolescentskim problemima oko masturbacije i pronalaska prve ljubavi, uz to i nekoherentan u zvuku i izričaju s puno nerazgovjetnog vrištanja. Pružili su mi prilično patnje, pa ću samo dodati da kod nas jedan Superval koji okuplja srednjoškolske bendove ima postavljenu višu letvicu kvalitete.
Za zadovoljštinu sam radije izabrao čekanje u redu pred Gromkom da vidim i čujem Neven, srpske straight edge veterane. I dobio sam je na tom hardcore tulumu gdje je sve bilo točno onako kako i treba biti na hardcore tulumu na kojem svaki zagriženi fan iz publike koji se popne na pozornicu dobije priliku da na mikrofonu odvrišti omiljenu lajnu uz besprijekornu hardcore svirku.

Nakon Nevena me već počeo kopkati koncepcijski problem showcase festivala kao takvih. Jest da je MENT sve vrhunski organizirao u produkcijskom smislu, čak uspio u istoj večeri izmjestiti sve na Stari grad, ali ozbiljno sam počeo sumnjati u to da svaka od europskih država učesnica posjeduje dovoljno kapaciteta svake godine (gledano unazad deset godina) izbaciti 2-3 imena koji su spremni za izvoz, oliti export ready.
Selektira se da je stilski maštovito, ali je problem glazbena potkovanost samih izvođača i njihovo scensko umijeće. U prijevodu; sve je to jako cool u opisu, a onda se dogodi da na pozornici gledate demo bend koji se jedva sastavlja sam sa samim sobom. Ove godine je posebno na MENT-u bio zastupljen hyperpop – hibridni žanr koji spaja dekonstruiranu klupsku glazbu i eksperimentalni pop, a to su uglavnom dua ili DJ-i koji izobličuju ritam i posebno vole vesele 90-ies syntheve.
Upućeniji su mi rekli kako hyperpop naglašava lijevu političku ideologiju, ali ja bih ipak želio da je naglašenije glazbeno znanje, jer sama pomisao da moram slušati nešto zbog ideologije mi je strana, da ne kažem odbojna. Vjerujem da obično ljudi prvo rezoniraju s glazbom i poetikom tekstova (koji nisu uvijek nužni), a da se tek onda počinje nazirati nešto što kasnije postane žanr. Ukratko, ne vjerujem da ikoja politička agenda može kreirati glazbeni žanr, a da to ne bude nakaradno.

Izuzmem li dakle Neven, večer u Metelkovoj su mi opet spasili Nizozemci, kao što su to večer prije učinili roterdamski Tramhaus. Ovog puta su to bili Texoprint, nabrijani post punk / noise trio koji je zvučao kao da je odlično savladao sve bitne rock lekcije iz prijašnjih desetljeća. Izvrsna svirka i hektični naboj začas su privukli publiku koja je nakrcala Menzu pri koritu koja je potom pucala po šavovima, ali nitko nije htio van zbog dobre gruvačine. Nojzična i oštra gitara Texoprinta reže po gornjim frekvencijskim nivoima, dok ritam sekcija tutnji poput bagera. Uz sve glavni pjevač je bubnjar koji pjeva odrješitim stilom poput Petera Coynea.
Nakon tog snažnog i uvjerljivog soničnog printa po ušima pala je odluka da je najbolje s Texoprintom i završiti MENT na forteu dojmova. Naime, bio je to ujedno i posljednji bend koji je nastupio te večeri, ostatak noći do jutra pripadao je DJ-ima. Toliko mladi ipak nismo, koliko god voljeli glazbu koja nas je grijala tog hladnog dana i na koncu koja je ispunila Ljubljanu uzduž i poprijeko, gore i dolje na Valentinovo.
Saznajte više: