Rudimetal su najbolji live act – to nije zaključak staloženog mozga, već promrzlog i umornog tijela – a to ima posebnu težinu.
Ako ne navučeš kabanicu i ne obuješ čizme ili gojzerice bar jedan dan, onda se ne računa da si bio na INmusicu. Kiša i blato su neizbježni. Jedino pitanje je kojeg dana će se dogoditi. No ipak, do sada se još nije dogodilo da kiša nije prestajala cijelo popodne i cijelu noć. Previše vlage da bi ostali suhi, što god napravili. No s festivalima je općenito tako. Na vremenske uvjete nitko ne može utjecati.
S druge strane pak, program je tekao bez zastoja. Satnica se poštivala, kao što su i izvođači poštivali napor mokre publike ispred sebe, samim time što se nalaze gdje se nalaze. Jesse Hughes iz Eagles Of Death Metal ‘čašćavao’ je pohvalama ‘dame i gospodu’, svako malo izmamio dobro raspoloženje uz „Amen“ poput nekog baptističkog svećenika s američkog Juga, a između toga je svojim bendom propovijedao čisti rock and roll i skupljao grudnjake dobačene na pozornicu. Rešetao je između ostalih s „Cherry Cola“, „So Easy“, „Complexity“ i naravno nezaobilaznim hitom „I Want You So Hard (Boys’s Bad News)“ da bi se oprostio od publike riječima kako će EODM na zimu ponovno posjetiti Zagreb.
Za nastavak tog dobro započetog rokerskog ozračja lisabonska Batida na World Stageu, i pored dobro raspoloženog i raspričanog osnivača Pedra Coquenãoa, nije bila rješenje, već bjelovarski alt rock trio Them Moose Rush predvođen gitaristom i pjevačem androginog glasa Nikolom Runjavcem. Za njih je kiša bila sretna okolnost, je je Hidden Stage natkriven, a padalina se pojačala. Spomenuo je to i sam Nikola pomalo sramežljivo, ali svirka benda bila je sve drugo samo ne sramežljiva. Bio je to u njihovoj karijeri najveći auditorij pred kojem su do tada nastupili i auditorj je reagirao jako dobro na njihovu ritmičnu kompleksnost i nagle izmjene baladnog noira i bijesa.
Nakon njih došao je red na Death Cab For Cutie na Main Stageu. Krenuli su koliko-toliko poletno, obzirom na njihov melankolični izričaj, također čestitali pubilici na naporu bivstva pod olovnim nebom, ali su u toj empatiji ‘nagazili’ i na balade – nebo je plakalo, plakao je i Ben Gibbard za mikrofonom – previše ‘suza’. Adrenalina je zato bilo (opet) na Hidden Stageu. Riječki Jonathan je još jednom žestoko ‘gazio’, a veliki šator premali za sve one koji su došli na svirku. Osjećaj je bio kao da ispravljaju ono što su mnogi dan prije očekivali od Franz Ferdinanda.
La Roux je pak na World Stageu najveći naglasak stavila na “Trouble In Paradise” – drugi album snimljen bez producenta Bena Langmaida koji je u velikoj mjeri bio zaslužan za njihov eponimni retro synthpop prvijenac. Bio je to prozaičan koncert Elly Jackson, svojevrsni “Trouble in rain hell” u kojem se čekalo da na red dođe nešto poput hit singla “Bulletproof”. I došlo je. Na kraju. Prekasno. La Roux je uzbudljiv kao i gažerski Nouvelle Vague…pa dokle ide – ide.
U nekom mazohističkom filmu bilo mi je žao što nas je otkantala Florenece ‘boli me noga samo i isključivo za koncert u Hrvatskoj’ Welch, čisto zbog toga jer se u kišno-blatnom ozračju trebala pacati sa svima nama skupa, no Rudimental je napravio ono što se obično zove ‘spašavanjem večeri’. Nakon odgledanog i otplesanog koncerta iskreno sumnjam da bi to Florence u pratnji bilo koje ‘Mašine’, pa i deux ex machina-e bila u stanju grunuti u osjećaje dobrano promrzle i mokre publike.
Rudimental su bili deux ex machina. Udahnuli su najbolji mogući plesni optimizam, a mi ‘mokri zombiji’ smo plesali refleksno k’o partizani nakon Igmanskog marša. Tijela su podsvjesno skakala na “Waiting All Night” u nadi da će mozgovi njihovih vlasnika razumijeti riječi da ‘čekaju cijelu noć da im netko kaže da ih treba i voli’. Bio je to veći trijumf od onog već sad legendarnog koncerta Metallice u žitkom blatu Hipodroma.
Nakon Rudimentala trebalo je otići – tad je bilo najbolje. Tko je mislio da će Mike Skinner svojim DJ setom produžiti ‘špicu’ dobio je Michaela Jacksona po ušima.
Saznajte više: 1. dan 10. INmusic Festivala – obećavajuće otvorenje
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
