Sudbina mornara je da će se kad-tad zateći u oluji. No za razliku od od običnih putnika, mornar zna kako ploviti kroz oluju. Riječki, drugi po redu, Sailor Sweet&Salt Music Festival je unatoč vremenskoj neprilici u petak uspješno doplovio na željenu destinaciju.
Za početak nešto o lokaciji 2. Sailora. Festival se smjestio na dosad nekorištenoj lokaciji Senjskog pristaništa na riječkim dokovima. Riječ je starom napuštenom cargo skladištu za pretovar robe na kamione. Dugačkom, mjestimično nadsvođenom i ne pretjerano širokom dvorištu između dvije zgrade u koje po slobodnoj procjeni stane oko 1500 do 2000 ljudi. Ako je grad Senj po ičemu poznat, čak i onima koji nikad nisu čuli za utvrdu Nehaj, onda je to po buri. Pa po toj nekoj logici nije nimalo slučajno da dio riječke Karoline tj. jedno njegovo pristanište nosi naziv po gradu premreženom rukohvatima i gelenderima za slučaju da po jakom vjetru morate izaći na ulicu.
Kad se u petak na Rijeku navaljalo grmljavinsko nevrijeme s jakim vjetrom u kasnonoćnim satima, u dvorištu senjskog pristaništa se činilo kao da je došlo dobro osvježenje za sparni dan i jednako takvu sparnu večer u kojoj je u 20:30 gradski termometar pokazivao 32 stupnja Celzijusevih. Ukratko ni previše kiše, ni previše vjetra, a na koncu se i to dogodilo u ‘afteru’ festivala kad su glavne zvijezde okončale svoje nastupe, pa se ne može reći da je publika bila zakinuta za ono po što je došla.
U prvom redu to je bila Josipa Lisac. Za mene osobno bilo je to daleko bolji nastup od onog nedavnog na zagrebačkoj Šalati kojeg su pratile tehničke poteškoće i pomalo blazirana publika. Sailor i naša najveća pjevačka diva su bili, rekao bih nužna, igra suprotnosti koja je stvorila onu fantastičnu novu vrijednost oživljenu u kemiji s publikom.
Igra suprotnosti bio je i sam početak Sailora kojeg je otvorio riječki bend naziva Mrave brojim. Taj bend koji sebe naziva „stanjem duha i Pokretom za očuvanje digniteta popularne glazbene i ine kulture“ predstavio se psihodelično-meditativnim dugačkim pjesmama (čak je teško reći jesu li odsvirali tri ili četiri tijekom svog nastupa), a tematski kao da su okrenuti nekom čudnom očuvanju glazbene baštine sjevernoameričkih indijanaca. Kao da su neka vrsta posljednjih Mohikanaca koji u nekom post-kataklizmičkom scenariju čuče negdje u preriji i uistinu broje mrave, tj. ono što je preostalo od nekad bujnog mravinjaka kojeg je odnijela neka nepogoda.
Dok su oni ‘brojali’, tako su posjetitelji polagano ‘kapali’ u festivalsko dvorište. Jedva stotinjak. Kap po kap – posjetitelj po posjetitelj. Čak i na samom kraju, kad se bubnjarka benda neočekivano ustala sa stolca i na pozornici izvela lijepu plesnu točku sa svijetlećim hulahop obručem, bilo je ostalo svega petnaestak minuta do izlaska najveće zvijezde festivala u tom, skoro praznom, derutnom dvorištu. Iskreno sam se tad u sebi zapitao: „Koji je vrag tim Riječanima? Gdje su?“
No tih petnaest minuta je izgledalo poput filmskog reza. Dok sam iza pozornice gledao kako, u glazbeničkim krugovima legendarni, vozač Šole pažljivo prati Josipu do pozornice, u dvorište kao da je u tom trenutku odnekud teleportirano najmanje tisuću duša! Dvorište je bilo ispunjeno, gotovo u trenutku.
Već je prisjećanjem svog prvog koncertnog dolaska u Rijeku kao gošća Crvenim koraljima u svojoj tinejdžerskoj dobi u obraćanju prije nego je koncert otvorila s pjesmom „Make-up“, Josipa Lisac ozarila publiku, već se u tom trenutku kad je pao mrak ono što je pod dnevnim svjetlom derutno dvorište pretvorilo u najljepši koncertni prostor u tom gradu. Naime, ljudi i njihovo dobro raspoloženje su to učinili. Josipa Lisac se upravo tom momentu vratila i pred kraj koncerta riječima kako su upravo ljudi ti koji su u stanju nešto obnoviti i dati dušu prostoru koji su također prije njih neki ljudi ili vrijeme devastirali: „Potrebno nam je to obnavljanje. Kad pogledam i ono što činim, ja cijeli život samo obnavljam lijepe stvari iz prošlosti.“
Možda je bilo važno i to što koncert nije bio sjedećeg karaktera, kao što je bio na Šalati u Zagrebu. Nitko tu nije mogao, a na koncu ni želio, biti u nekom ‘sentiš’ raspoloženju, a bilo je i starijih gospođa u publici. Nitko nije htio sjediti jer nije sjedila ni Josipa koja je na omari isporučivala svoje srce ne štedjevši glas, jer ako srce progovara onda se ni glas ne može toj želi racionalnošću oduprijeti. I prateći bend u sastavu Davor Črnigoj, Borna Šercar, Toni Starešinić i Elvis Penava su bili ‘zgusnutiji’, fokusiraniji. Set lista (kao i u Zagrebu) i redoslijedom i izvedbom bila je prilagođena materijalu s najnovijeg albuma „…Tu u mojoj duši stanuješ…“.
Nakon „Make-up“ slijedila je „Boginja“, pa „O jednoj mladosti“… Svaka pjesma je potom pogađala gdje treba. I „1000 razloga“, i „Živim po svome“ i „Tebi putujem“, kao što je i „Magla“ bila tek početak finalnog klimaksa koji je počeo tutnjati s poletnim tempom koji je nametnula „Ležaj od suza“. Sailor je za Josipu Lisac bila potpuna pobjeda na opće oduševljenje.
„Kako nastupiti nakon Josipe Lisac?“ pitala se na istoj pozornici Ivanka Mazurkijević već po izlasku u pratnji Damira Martinovića Mrleta. Njihov glazbeni projekt Mr.Lee&IvaneSky bio je sljedeći na redu. Odgovor na Ivankino pitanje iskovan je iste te večeri. Možda je najbolje reći da su se Mr.Lee&IvaneSky na pozornicu popeli kao artistički projekt, a s nje sišli kao bend. Naime, pratim njihov rad od početka i predstavljanja u zagrebačkom Teatru &TD prije tri godine kad su još nosili naziv Strukturne ptice feat. Mr. Lee & Ivane Sky. Tada su Vlado Simchich Vava, Dražen Baljak, Ivan Bojčić i Ivan Valušek predstavljali neke nove Strukturne ptice, no ‘struktura’ je u međuvremenu postala čvrsta, i nakon nastupa na Sailoru svi oni zajedno su eklektična skupina Mr.Lee&IvaneSky.
Koncert su započeli samo Ivanka i Mrle pjesmom „Galeb“, a kad se priključo ostatak benda slijedile su „Carmen“, „Sedlo“ i „Sailor“, ujedno naslovna pjesma njihovog tek objavljenog albuma. Vrhunci su slijedili u središnjem dijelu s „Colors“ i „Zadnje riječi“ koje su i bile posložene kao udarni blok, no pravi bendovski vrhunac predstavlja je preposljednja „My Stubborn Heart“ prije nego li se bend u furioznom party ozračju oprostio od publike instrumentalnom „Digitalno more“. Ritam „Digitalnog mora“ stopio se s vjetrom, bljeskovima munja nad riječkim zaljevom i prvim kapima kiše, što je bio istovremeno još jedan klimaks Sailora, ali ubrzo i trenutak za rasipanje publike pred olujom koja je krenula, zbog čeka je uslijedila i stanka u programu.
Pokazalo se da je taj početak nevremena bilo kratkog daha, ili se bar tako činilo u zaklonjenom prostoru Senjskog pristaništa. Dvjestotinjak njih posebno raspoloženih za zabavu jednostavno se nije predavalo. Skandirali su „Siids, Siids, Siids!“ i kad se situacija malo smirila na pozornicu je izašao novi electro-rock dvojac The Siids kojeg čini riječki tandem Darko Terlević i Stanislav Grdaković. Iako iza sebe imaju četiri objavljena singla i spota bez dugosvirajućeg prvijenca, doima se da The Siids imaju solidnu fan bazu u matičnom gradu, na koncu čak i jedna od akreditiranih fotografkinja je često prekidala svoj rad i prepuštala se euforiji njihovih pjesama.
A Darko i Stanislav su ‘stisnuli gas’, jer bila je to jedan od onih situacija kad se ne zna hoće li kiša udariti jače i napraviti potop, tj. svirali su svaku pjesmu kao da je bila posljednja, furiozno i s brzim izmjenama u ulogama glavnog vokala kao i na instrumentima, elektroničkim napravama i perkusijama. U konačnici su i uspjeli, ne slikovito kazano, već uistinu nošeni vjetrom, a i nakon posljednje izvedene „Meaningless/Weightless“ rasplesana publika je tražila bis. No kiša je onda počinjala s ‘drugom rundom’ pred kojom su i najuporniji popustili, a i mobilne aplikacije su upućivale na to da vremenske neprilike nisu stale.
U takvom raspletu, koncert grupe Chui koja je trebala zatvoriti 2. Sailor nije bio održan. „Znaš što… Stvarno smo imali odličnu tonsku probu popodne. Baš smo se guštali. Bilo je toliko dobro, da se očigledno moralo ovako završiti“, rekao mi je uvijek optimističan Konrad Lovrenčić, basist grupe Chui. Jednostavno, bila je to potpuno opravdana odluka. Niti jedan iskusni mornar baš ne želi provocirati sudbinu do kraja. Tako je bilo i sa Sailorom. Pjesnički kazano; napukao je jedan jarbol na kraju i promijenjen kurs plovidbe zbog toga da bi se usidrilo u sigurnoj luci. Nije bilo nesretnih te večeri u Senjskom pristaništu. Bit će opet prilike za Chui u Rijeci, možda i dogodine na 3. Sailoru.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
