Možda sam u petak naivno očekivao ponovljeni zimski tulum iz Močvare, no amplituda događaja bila je uistinu epskih proporcija.
Da imamo deset-dvadeset bendova poput Cinkuša nikad se ne bi trebalo licemjerno i malograđanski histerizirati oko pojave radijske stanice u metropoli koja pušta popularno zvane ‘narodnjake’, tj. još popularnije zvane ‘cajke’. Imala bi onda ova mala država masivnu folk scenu koja bi otpuhala svaku sumnju u to da ovdje ne postoje izvođači koji su u stanju izuti iz cipela svakog paora koji po krčmama traži utjehu u alkoholu, neobuzdanom ritmu i refrenima koji su mu u uho od rođenja, ali i nametnuti takav izazov kroz aranžmane koji će zadovoljstvom ispuniti i zahtjevna ušesa. No očigledno treba proći dvadeset godina da se takav pristup iskuje, oblikuje i ‘sjedne u narod’ koji od koncerta do koncerta i od uha do uha pronosi predaju o bendu koji uvijek napuni dušu i nikad ne iznevjeri.
Proslava 20. rođendana Cinkuša u Tvornici kulture nosila je sa sobom proporcije koje iskreno nije očekivao ni netko tko ih godinama ne propušta. Veliki pogon bio je napunjen do pregrađenih tribina, ali su tenzije unutar maratonskog slavljeničkog nastupa gorjele i rasplamsavale se, dok su Cinkuši grandiozno, a opet opušteno i prisno (uz stalno zvanje gemišta od strane mandolinistice Natalie B. Radušić), s publikom kročili kroz etno zvuk.
Tresla se dvorana od zbornog pjevanja s pozornice i pronosila epiku zrakom dokazujući kako moć Cinkuša ne proizlazi iz ovlaš poimanja kako snaga tog mnogoljudnog sastava leži u tome da zna pogoditi urnebesno brzi tempo i raspametiti sve. Stoji i ta tvrdnja, ali moć koju su Cinkuši iskazali u Tvornici ponajviše je proizlazila iz interpretacija pjesama sporijeg tempa u središnjem dijelu koncerta kad su emocije u publici potentno podizali. Kao njihov autorski potpis može se gledati na sposobnost da dinamički rasplamsaju pjesmu u finalu i dok vam u duši još uvijek trešti taj krešendo, Cinkuši ga decentno nastave ostavljajući prostora nekom od solista ili vokala i tim potezom magično produže glazbeno-orgazmičku katarzu, bez obzira bio to trombon Nikole Santra, usna harmonika Kreše Oremuža, violina Marka Firsta, truba Igora Pavlice, bendžo Zoran Perića iz Picksiebnera, ili glas Darka Rundeka.
Prodat će vam tako Cinkuši i stari kuharski recept za zagorsku gibanicu u vinu i potom pomesti s robusnom izvedbom tradicionalne „Mamica su štrukle pekli“. Izbacit će iz takta svakog skeptika koji ih drži za bend specijaliziran za sjevernohrvatsku glazbu kad kroz svoj osebujni štih provuku melodiju dalmatinskih otoka ili minuciozno i odvažno izmisle glazbu tamo gdje od pamtivijeka nije postojala, kao što je slučaj s nijemim kolom iz Zagore, uvjeravajući vas time da ta neobična družba posvećena tradiciji sigurno ne bi imala nimalo problema proniknuti u srž valjda bilo koje glazbe i izvesti je u svojoj osebujnoj maniri.
Iz tih razloga su Cinkuši su biser za publiku koja se češće viđa na rock koncertima, pa je time i odluka za smještanje velikog slavljeničkog koncerta u jednu Tvornicu kulture gotovo prirodna stvar, kao što je i dalje misterij kako to da punih dvadeset godina ovaj sastav nisu otkrili oni koji i dalje glazbu dijele na ‘narodni’ i ‘zabavni’ žanr.
Što se tiče potpisnika ovih redaka; možda sam naivno očekivao ponovljeni zimski tulum iz Močvare, no amplituda događaja bila je uistinu epskih proporcija. Samo najveći su u stanju uvijek i iznova vas iznenaditi glazbom (i ničim više), a Cinkuši su upravo takav bend. Ne zna se je li snažnija njihova posvećenost etno zvuku ili ‘prljava’ punk odvažnost. Jedino što je gotovo sigurno jest da će na vas strovaliti planinu emocije i da ćete pod tim ‘teretom’ osjetiti olakšanje.