Čitava priča na kraju se pretvorila u pravi pravcati tulum u kojem smo svjedočili i bizarnoj situaciji u kojoj je tonac članove grupe morao sprečavati da zapale cigaretu na pozornici.
Kada bi koncert koji je makedonska trojka 21 Vek, pojačana predizvođačima Dinom Jashari i ManMachineom, održala u Močvari, netko procjenjivao samo prema fotografijama publike, vjerojatno bi zaključio kako su klubom na Savskom nasipu odzvanjali zvuci nekog radikalnog eksperimentiranja, najekstremnijih žanrova punka i metala ili kakve druge, samo malom krugu slušatelja namijenjene glazbe.
Stvarno stanje stvari, međutim, bilo je skoro pa dijametralno suprotno pošto je oko 25 okupljenih, koji su u četvrtak iz bogate ponude odabrali upravo Močvaru, prisustvovalo modernom i vrlo kvalitetnom pop koncertu i slušalo autore koji bi se, u nekom normalnijem i glazbeno logičnijem svijetu, redovno pojavljivali na top-listama i dupkom punili čak i neusporedivo veće prostore.
Drugim riječima, stvarno mi nije jasno kako je novi bend Vaska Atanasoskog, jedne od najznačajnijih figura makedonske glazbe u posljednjih nekoliko desetljeća, došlo ‘ovjeriti’ tako malo ljudi, posebno jer je i spomenuta Dina već prvim singlovima osigurala status velike regionalne nade. Analiziranje uzroka slabe posjećenosti, posredno i ukusa ovdašnje publike, ostavit ćemo za neku drugu priliku te se, umjesto toga, posvetiti onom što smo u četvrtak imali prilike čuti i vidjeti.
Večer je otvorio Goran Uroić aka ManMachine koji nas je uz pomoć svog vjernog Rolanda XP50 i slične ‘mašinerije’ vratio u osamdesete i održao nam malo glazbeno predavanje o synth-popu, darkwaveu i drugim srodnim pravcima toga vremena. To u prijevodu znači kako smo slušali nastup inspiriran sastavima poput Classix Nouveaux, Depeche Mode, ranim Human Leagueom, Garyjem Numanom pa čak i komercijalnijim izdanjima Suicidea, pri čemu Uroić ipak ima dovoljno originalnosti da se ne pretvori u nešto nalik jukeboxu svojih omiljenih autora. Izgovor engleskog bi mogao malo poboljšati, no u svakom je slučaju zaslužio puno više od sviranja pred jednoznamenkastim brojem znatiželjnika, tim više što njegov izričaj u potpunosti korespondira s trendovima koji na svjetskoj sceni vladaju već godinama.
Dinu Jashari prvi sam put gledao prije par mjeseci na rođendanu našeg portala u klubu Dva Osam i premda njezin izričaj nikako nije moja ‘šalica čaja’, neosporno je da se radi o talentu kakav se rijetko sreće, pogotovo na ovim prostorima. Bliske radovima Billie Eilish, ali i Lorde pa i jednoj Erykah Badu ili Lauryn Hill, Dinine pjesme vrlo sugestivno i dopadljivo spajaju dream pop i modernija čitanja soula, pri čemu vrijedi spomenuti i interesantne, blago psihodelične dionice gitarističkog joj sidekicka Luke Toševa.
Poslije svih bendova i projekata, počevši od kultne Bernays Propagande i Xaxaxa do samostalnih uradaka, Vasko Atanasoski s 21 Vekom kao da je odlučio pokazati i dokazati kako je post-punk u stvari nevjerojatno plesna pa i komercijalna glazba. Uz pomoć Denija Krsteva na gitari i basista Radeta Jordanovskog tako je u jednom trenutku zazvučao kao New Orderi, u drugom poput prvih ploča The Carsa ili Wirea, a sve to nije previše daleko ni od današnjih indie senzacija tipa Foals.
Skoro sve što su u četvrtak odsvirali instant ulazi u uho, kako savršeno melodičnim refrenima tako i Danijevim sitnim gitarskim vezovima, pri čemu su za koplje ispred ostatka bile „Ulica po ulica“, „Kako vo 96ta“, „Kje zavrsham pod mostot“ i „Užasno mi fališ“, neodoljivo zarazni singl s drugog im studijskog albuma. Atanasoski je i jedan od najzabavnijih i najenergičnijih frontmena u regiji, čija obraćanja publici često odlaze u sferu stand-upa pa je tako ponovno neprestano silazio sa stagea i nagovarao okupljene da bendu donesu pivo, pri čemu je najzabavniji trenutak večeri nedvojbeno bila izvedba „Čekam ‘ko kuče“ u kojoj je najnabrijanije u Močvari uspio navesti i da laju.
Svoje mjesto u njegovom pomaknutom toku svijesti sinoć su našle i crvene brigade, ženski ogranak Bad Blue Boysa zvan Bad Blue Girls, ali i zagrebački kultovi poput nekadašnjih Patarena i neuništivog Hogara i njegovih Motusa.
Čitava priča na kraju se pretvorila u pravi pravcati tulum u kojem smo svjedočili i bizarnoj situaciji u kojoj je tonac članove grupe morao sprečavati da zapale cigaretu na pozornici.
U konačnici, vrlo zabavan koncert koji je u velikoj mjeri uspio isprati gorak okus izazvan minimalnim brojem posjetitelja, okus koji postaje još gorkiji kada se sjetimo kakvi sve pop bendovi u posljednje vrijeme prolaze u Zagrebu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
