Kaplan uglavnom kompilira zasebne (auto)biografije svoje trojice subjekata kombinirajući ih s vlastitim i tuđim intervjuima i drugim izvorima koristeći njihov zajednički album ‘Kind of Blue’ kao vezivnu potku.
Kad biste nekome mogli dati samo jedan jazz album na svijetu da ga posluša i stvori sliku o tome što jazz uopće jest koji bi to album bio? Postavite ovo pitanje bilo kojem uzorku glazbenih znalaca i siguran sam da će pobjedu vrlo lako odnijeti “Kind of Blue” Milesa Davisa. Uostalom, to je album koji vole i slušaju čak i oni koji inače ne vole i ne slušaju jazz. Što je to toliko privlačno u jednoj ploči snimljenoj u samo dva sessiona prije šezdeset i pet godina da još uvijek očarava slušatelje i tjera ljude da pišu knjige o njoj, iako su mnogi prije njih to davno učinili?
Jedan od odgovora svakako bi se mogao naći u činjenici da je “Kind of Blue” djelo u čijem su nastanku sudjelovala trojica genija: Miles Davis kao autor, Bill Evans kao izvor glazbene ideje i John Coltrane kao John jebeni Coltrane. Pitati nekog ljubitelja jazza je li veći genij bio Davis ili Coltrane je kao kad pitate dijete voli li više mamu ili tatu. Nema točnog odgovora.
Naravno, nisu samo njih trojica geniji na ovoj ploči, osobno bih u tu kategoriju bez mnogo razmišljanja strpao i alt saksofonisata Juliana “Cannonballa” Adderlyja, a tu su još i Paul Chambers na basu i Jimmy Cobb za bubnjevima, te u manjoj mjeri pijanist Wynton Kelly. Ali u svojoj lanjskoj knjizi (koja je nedavno izišla u mekom uvezu, pa to koristimo kao povod za ovaj osvrt) “3 Shades of Blue: Miles Davis, John Coltrane, Bill Evans, and the Lost Empire of Cool”, američki novinar i pisac James Kaplan, autor dviju biografija Franka Sinatre, fokusira se na prvospomenuti trolist.
On veže njihove tri biografije u jednu zajedničku priču kojoj je središnja poveznica upravo ploča koju su zajedno snimili te 1959., najvažnije godine u povijesti jazza koja nam je osim “Kind of Blue” donijela i remek-djelo Charlesa Mingusa “Mingus Ah-Hum”, megahit bjelačkog jazza “Time Out” Davea Bruebecka i vizionarsko i sasvim točno naslovljeno djelo Ornettea Colemana, “The Shape of Jazz to Come”, a taj “jazz to come” donijet će velike promjene i kraj ere kojoj je Davisova ploča bila perjanicom.
No, i sam “Kind of Blue” bio je album koji otvorio vrata modalnosti u jazzu i na neki način hard bop koji mu je prethodio učinio nezanimljivim, tako da se cijela povijest jazza može gledati kao zatvaranje jednih vrata kako bi se druga otvorila, što ovaj žanr čini zanimljivim i danas kad nalazi nove načine da ostane svjež i intrigantan, pa se u miješanju sa suvremenim stilovima i dalje odupire odlaganju u ropotarnicu u koju bi ga s jedne strane odvukla uštogljenost, a s druge revijalna razvodnjenost.
Kako bi u predzavršnici svoje knjige došao do te vezivne točke, Kaplan mora ispričati životne priče svojih junaka od njihovog početka. U prvom dijelu to su Davis i Coltrane koji dijele oduševljenje be bopom Charlieja “Birda” Parkera koji će biti prvi koji će na iznenađenje i nevjericu kolega prvi prepoznati tad još skriveni glazbeni talent mladog Milesa, a koji će zauzvrat biti taj koji će isto prepoznati i kod tad još grubog i nesređenog Coltranea.
Evans u priču, kao i na scenu, dolazi kasnije, ali osim apsolutnog muzičkog talenta sva trojica iz naslova ove knjige, nažalost, dijele još jednu zajedničku crtu koja je bila normalna na jazz sceni u zlatnom razdoblju žanra, a to je ovisnost o heroinu. “3 Shades of Blue” tako se velikim dijelom bavi o posljedicama koja je ova droga imala na svakog od trojica glazbenika – ali i druge, uključujuići i spomenutog Parkera – i time kako su joj se na koncu othrvali, iako će Evans na kraju pokleknuti pred drugom drogom, kokainom, koji će ga stajati života.
Kaplan uglavnom kompilira zasebne (auto)biografije svojih trojice subjekata kombinirajući ih s vlastitim i tuđim intervjuima i drugim izvorima te, premda koristi “Kind of Blue” kao vezivnu potku, zapravo na koncu o samome albumu nema pretjerano mnogo za reći. Tri četvrtine knjige govore o onome što je dovelo do njega i daju živahan opis jazz scene u zlatnom dobu, dok se zadnja četvrtina pomalo zbrzano bavi onime što će doći kasnije.
Ako ne znaš šta je bilo kasnije, Coltrane će poći putem spiritualnosti, free jazza i avangarde i zbunjivati suvremenike prije smrti svojom kreativnošću koja je cvala na zasebnoj, za mnoge nedostižnoj i neshvatljivoj razini, Davis će još nekoliko puta promijeniti smjer povijesti jazza miješajući ga prvo s rockom, a u osamdesetima čak i s pop hitovima što će posebno navući bijes jazz zajednice, a Evans će samo nastaviti istraživati glazbu kojoj je smjer zacrtao na njihovom zajedničkom albumu prije nego ga droga dođe glave.
Nema tu mnogo mudrosti ni novoga za nekog tko je upoznat sa glazbom o kojoj Kaplan piše, dok će za nekoga tko želi naučiti knjiga možda biti prezakrčena brojnim imenima – tko je s kime svirao u kojoj postavi u kojem razdoblju – za koje bi neki nevježa možda mislio kako ih vjerojatno treba znati, a o kojima se zapravo prilično malo u konačnici kaže.
No, ne može se poreći da Kaplan piše živahnim stilom stvarajući opipljivu atmosferu u krugovima glazbenika koji nisu bili svjesni da jazz proživljava ono što bi mnogi, uključujući i autora knjige, proglasili njegovim najboljim danima, ali i posljednjima kao takvoga kakav su znali. Vjerojatno se na to referira i pojam “izgubljenog carstva coola” iz naslova knjige.
No, dobro, “cool” – štogod to značilo – je završio, ali došlo je toliko druge dobre i zanimljive glazbe unutar okvira jazza i izvan njih, pa je šteta da Kaplan nema sluha za njih, budući da su će Coltrane tek nakon “Kind of Blue” ozbiljno krenuti u vlastitu karijeru, a Davis će neke od svojih najboljih albuma snimiti desetak godina kasnije. No, za više saznanja o tome će nam biti potrebne neke druge knjige.
(Penguin Press, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
