Najmanje 20 tisuća ljudi okupilo se u Leipzigu, tom nekad istočnonjemačkom gradu da bi vidjeli neke od 199 najavljenih izvođača, plus doslovce bezbroj DJ setova po raznim klubovima i lokacijama.
Crnogorac u turskoj zalogajnici sumnjičavo nas je odmjeravao. „Jel to neka sekta? Svi ste u crnom.“ Nije on imao pojma da je neki festival, čovjek gleda svoja posla ali vidio je čudno obučeno ljude po gradu pa se pitao što se zbiva.
Možda se tek doselio, u svakom slučaju jedan je od vrlo rijetkih stanovnika Leipziga koji ne zna što se već 32 godine odvija u gradu na blagdan Duhova. Ove godine Wave-Gotik-Treffen, obiteljsko okupljanje gotičara sa svih kontinenata održano je od 6. do 10. lipnja.
Već na zagrebačkom aerodromu sreli smo mladi zagrebački par koji po prvi put putuje na WGT. Djeco, što vas sve čeka, pomislili smo. U Leipzig smo stigli u četvrtak ujutro, dan prije festivala, izmoreni avionskim letom u zoru ali dobre volje. Na avionu od Frankfurta do Leipziga bar polovica putnika bili su posjetitelji festivala, osmjehivali smo se jedni drugima između avionskih sjedala dok smo jeli Lufthansine čokoladice.
U razgovor nam se umiješao i čovjek koji je progovorio „naški“ a ispostavilo se da je Srbin koji živi u Kanadi. U gradu se oko nas pričalo talijanski, engleski, francuski, po asfaltu su rondali ogromni koferi, u zraku festivalsko uzbuđenje.
Navečer su po Leipzigu već posvuda bili warm-up partyji. Putujući po akreditacije na jug prema glavnoj festivalskoj dvorani Agri krivim tramvajem zalutali smo prateći tihu skupinu sredovječnih (dakle naših godina) Nijemaca koji su nas preusmjerili i rekli da idu na Blau Stunde, večernje okupljanje na skrivenoj livadi uz gotičarsku muziku, nosili su svijeće za groblje i dekice. Ipak nismo pošli za njima.
Od te je večeri Leipzig vrvio koncertima, slušaonicama, tulumima. U tramvajima su se vrtjela poruke dobrodošlice, radio stanica je imala poseban program, dućani su stavili crne kombinacije u izloge. Najmanje 20 tisuća ljudi okupilo se u tom nekad istočnonjemačkom gradu da bi vidjeli neke od 199 najavljenih izvođača, plus doslovce bezbroj DJ setova po raznim klubovima i lokacijama. Još tisuće su „samo“ obukle svoju specijalnu gotičarsku, viktorijansku, steampunk ili koju god već odjeću i krenule u obilazak grada i klubova bez kupnje ulaznice.
Viktorijanski piknik petkom poslijepodne mjesto je za pokazivanje i šepurenje onih koji su kupili kartu i onih koji nisu. Uz stotine onih u maštovitim kostimima jednako je toliko bakica, djedica i ostalih, nazovimo ih „bezjaka“, koji su došli samo gledati i fotkati bez da išta znaju o gotičarskoj sceni. Najveća pohvala za bilo koga tko dođe u full opremi je – da ga slikaju. Tako su nam rekle stanovnice Leipziga Nora i Anna koje su na svojoj odjeći i krunama radile cijelu godinu. To je natjecanje, kažu, ali u dobrom smislu.
U maniri pravih novinara neznalica s crvenog tepiha krenuli smo ispitivati ljude kako se zove stil kojeg nose. Apocalyptic, rekao nam je talijanski DJ s prebivalištem u Berlinu. Cathedral core, rekla je Austrijanka koja dolazi već godinama. Gothic fantasy, uglas su odgovorili Nijemci Stefanie i Sascha koji dolaze već 20 godina i toliko vole WGT da su se upravo na festivalu i oženili.
„Nemam pojma, ovo je replika uniforme mog djeda koji je bio vojnik u zapadnoj Africi“, objasnio je svoju odoru Nijemac Martin. Nismo pitali dalje.
Iste večeri u najvećoj dvorani Agri nastupao je Alphaville, njemačka synth pop grupa iz osamdesetih. Još popodne nam je prijatelj iz Zagreba s njemačkom adresom pomalo zgroženo rekao „Idete na Alphaville? Pa oni su vam grozni uživo.“ Kasnije smo se sreli u dvorani. Jer ipak, kako propustiti Alphaville, bez obzira što dolaze u Zagreb u rujnu?
Za publiku koja je u prosjeku u debelim četrdesetim godinama (najčešće 50+ ali bilo je i onih mlađih) zapravo je Alphaville bio logični izbor – povratak u bezbrižniju mladost. I nije čudo da se dvorana toliko napunila da su stotine ljudi ostale pred ulazom i na kraju odustale od koncerta. Što se mene tiče nisu puno propustili jer najbolji dani pjevača Mariana Golda davno su prošli.
Nije bilo puno manje ljudi ni za švedski electro indie bend Kite iako su oni koji su čekali pred ulazom već otišli prema klubovima.
Drugi dan festivala, u subotu, mnogo se toga događalo u gradu. U 11 sati i 11 minuta počeo je deseti po redu „Gothic run“, trka za sportski nastrojene gotičare, popunjen je bio termin za sat dark yoge, nakon njega održala se tradicionalna izložba pogrebnih automobila koji su u povorci krenuli prema groblju, da bi se dnevni program nastavio sa steampunk piknikom na istom mjestu gdje je dan prije bio onaj viktorijanski.
A tamo, uz pomno namješteni stol sjedio je njemački par koji umirovljeničke dane provodi slažući maštovite uređaje na temu steampunka. Ne žele reći svoja prava imena, ona se predstavlja kao Mary Dreisine, on je Insanus Curiosum. „Moja duša je steampunk a moje srce je gotičarsko“, dramatično kaže Mary koja priznaje da na koncerte ne idu ali vole prisni obiteljski ugođaj festivala koji prihvaća sve crne ovce.
No organizatori tog steampunk okupljanja najavili su na Facebooku da je ovo posljednji piknik kojeg organiziraju pa će Mary i Insanus iduće godine morati naći drugu zanimaciju.
WGT se održava po cijelom gradu, na pedesetak lokacija, po crkvama, kazalištima, muzejima, koncertnim dvoranama i klubovima, no ove su godine gužve bile glavna tema razgovora na društvenim mrežama i uživo. Gdje ste bili, koliki je red, jeste li uspjeli ući na koncert, što ste gledali umjesto toga? Jedne smo se večeri uz novinarske iskaznice uspjeli provući u klub Moritzbastei na koncert britanskog dark synth benda Night in Athens gdje smo se jedva micali dok su deseci ljudi ostali pred vratima i potiho nas psovali.
Činjenica je da su ove godine iz raznoraznih razloga u ponudi bila tri kluba manje nego prošlih godina. No i dalje je bilo ponešto za svakog konzumenta alternativne i elektronske glazbe, pogotovo ako detektirate da su različite lokacije često tematski organizirane s primjerice cijelom večeri electra, post punka, death rocka, industriala ili neofolka.
Jednu smo večer proveli u Stadtbadu, klubu na sjeveru grada gdje koncert gledate stojeći na daskama direktno nad bazenom. Bila je to večer za shoegaze i dreampop uz Resplandor i Midas Fall s ne baš puno ljudi pa je uživanje u buci gitara bilo još veće.
Nedjelja popodne bila je rezervirana za post punk u klubu Volkspalast i čak pet bendova, između ostalih French Police i Darkways. I ovdje se stajalo pred ulazom u redu.
Inače, Volkspalast je lokacija na kojoj se održava tradicionalni Obsession Bizzarre, fetiš party, no zbog nekih novih nejasnih pravila nismo na njega uspjeli ući.
Navečer je velika gužva bila u koncertnoj dvorani Agra. Mnogi, čini nam se pretežno njemački posjetitelji, došli su vidjeti kultnu grupu Silke Bischoff čiji je nastup bio posvećen umrlom pjevaču i osnivaču Felixu Flaucheru. Prve je pjesme izveo Alexander Veljanov, sada pjevač Deine Lakaien, a pred kraj na pozornici se odigrao pravi striptiz.
U 1 u noći na pozornicu se sa svojim Public Image Limited popeo John Lydon kojeg svi znamo pod imenom Johnny Rotten, nekadašnje zločesto dijete iz Sex Pistolsa. U prostoru za fotografiranje rojili su se deseci fotografa koji su prije ulaska morali potpisati ugovor o tajnosti podataka, nismo saznali zašto. PiL je nastupao u sklopu europske turneje „This is not the last tour“.
Sad već u sedamdesetoj godini, Lydon i dalje ima auru osobe koja radi što god mu padne na pamet, no bio je prilično pristojan, napomenuvši u jednom trenu „Uglavnom nismo budni ovako kasno navečer. Hvala vam što ste ovdje“. Kad se primi mikrofona i krene streljati očima lako je ipak u tom već postarijem krupnom čovjeku s natapiranom kosom vidjeti onog nepristojnog prištavog mladića koji se bunio protiv države, kraljice, autoriteta.
Nekad se čovjek na WGT-u nađe na bendu koji ga uopće ne zanima. Bilo je i drugih ali ove godine meni su to bili finski 69 Eyes kroz koje sam samo prošetala iako je dvorana bila prepuna i vjernu publiku očito imaju jer na festivalu nastupaju od 2000. godine.
Vrhunac posljednje večeri na WGTu bio je nastup još jednog njemačkog synth pop zlatnog benda iz osamdesetih. Camouflage ima 40 godina iskustva i u sat vremena izveli su najveće hitove, od “Suspicious love” preko “Great Commandment” a nastup su završili, očekivano, s najvećim hitom “Love Is A Shield” koji se pred kraj pretvorio u akustičnu verziju samo s gitarama uz zborno pjevanje cijele dvorane.
Zadnji nastup u Agri pripao je britanskim New Model Army, još jednom bendu koji postoji dulje nego što je prosječni posjetitelj WGT-a uopće živ.
Glazba je samo dio festivala, i iako smo se dobro pripremili koristeći Clashfinder aplikaciju koja nam je pokazala na što sve ne stižemo i malo nas bacila u depresiju, na kraju sve ispadne kako treba.
Primjer: jednog leipciškog popodneva stiže poruka. „Soliram u Pagan Village na Nytt Land pa dođite ak nemate koncerte. Ovo će biti spiritual metal as fuck.“
Pagan Village ili Heidnisches Dorf srednjovjekovni je festival u šumi na otvorenom, odmah pokraj glavne festivalske dvorane Agre, i naše omiljeno mjesto. I naravno da smo odmah otišli iako su planovi bili drugačiji.
Ruski Nytt Land nije bio spiritual metal ali mogao bi biti dobar soundtrack za bilo koji film ili seriju o krvoločnim ratnicima sa sjevera. A nama je bio odlična podloga za višesatno druženje sa Zagrepčaninom Matijom Pečekom, umjetnikom koji je dan kasnije sudjelovao na panelu o utjecaju gotičke glazbe i srodnih kontra-kultura na burleskne i drag izvedbene umjetnosti.
I bio je to tek jedan od mnogih panela na temu gotičkog identiteta, ovogodišnje teme bile su i represija nad alternativnom glazbom u Rusiji, psihologija slušanja noise glazbe, a jedno se predavanje bavilo serijskim ubojstvima i kanibalizmom.
Sve ovo što pišem tek je mali dio onog što smo vidjeli i doživjeli ove godine (19 bendova, najviše do sad), a cijeli pregled festivala svatko može pisati za sebe jer gleda različite koncerte i doživljava ga drugačije.
Ali vratit ću se sad na Alphaville koji me prvi dan razočarao, a onda mi je bilo baš drago što sam bila tamo. Iz sredine dvorane gledala sam ljude oko sebe.
Na “Forever Young” plesale su starije gospođe s čudnim šeširima i cura u škljokičastoj majčici koja se definitivno nije rodila još dugo nakon što je prošlo zlatno doba Alphavillea. Pa onda jedan death rocker s natapiranom kosom, s druge strane postariji punker s irokezom u poderanoj majici zagrljen s ljubiteljem fetiš kulture u sjajnom latexu. Forever young – dok ima publike za kuruzu osamdesetih koja je mudro pomiješana s novim i starim EBM-om, elektronikom i post-punkom – bit će i WGT-a.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
