Nova satira Adama McKaya u potpunom je smislu produkt vremena koje kritizira, prste upire u svakoga, a glupost prikazuje više dokumentaristički nego duhovito, što je mnogo deprimantnije od same apokaliptične premise filma.
Nakon što je karijeru započeo početkom novog stoljeća kao redatelj urnebesnih komedija s Willom Ferrelom, a među kojima su neke poput “Anchorman” i “Step Brothers” stekle i kultni status, Adam McKay od sredine prošlog desetljeća svojim je filmovima “The Big Short” i “Vice” zagrabio u žanr političke satire, a ako je suditi po nagradama i nominacijama koje su ih pratile (oba su naslova, primjerice, bila u utrci za Oscar u kategoriji najboljeg filma), njegov prijelaz na područje tzv. prestižne kinematografije bio je itekako uspješan. Ove godine McKay je u blagdansko vrijeme (ujedno i vrhunac termina za hvatanje pozicije u sezoni filmskih nagrada) na Netflix plasirao i svoj posljednji uradak “Don’t Look Up”, još jedan satiričan pogled na današnje društvo zapakiran u klasičan format filma katastrofe s kometom koji juri prema našem planetu donoseći sigurnu smrt cjelokupnoj populaciji.
Ako je suditi prema broju komentara na društvenim mrežama, preko božićnih blagdana gotovo nitko nije propustio pogledati film sa impresivnom glumačkom postavom koju predvodi čak pet oskarovaca: Jennifer Lawrence kao Kate Dibiasky, doktorantica koja otkriva komet, Leonardo DiCaprio kao doktor Mindy, njezin šef koji postaje svojevrsnim zaštitnim licem “znanosti” u vrijeme krize, Meryl Streep kao predsjednica, otprilike ženska verzija Donalda Trumpa, zatim Cate Blanchett kao televizijska novinarka i Mark Rylance čija uloga milijardera inovatora u stilu Stevea Jobsa ili Elona Muska ima više od jedne poveznice s likom kojeg je igrao u “Ready Player One” Stevena Spielberga prije tri godine.
Osim njih tu su i Jonah Hill kao sin predsjednice i ujedno njezin chief of staff, Timothée Chalamet zato što je 2021. godina i njega jednostavno morate imati u filmu te Ron Perlman u ulozi vojnog junaka, “čovjeka drugog vremena” – što je zapravo eufemizam za rasista i nazadnjaka – koji dobiva zadatak uništiti komet prije nego moćnici promijene plan i odluče eksploatirati nebesko tijelo. S ovakvim popisom likova McKay stvara priliku za izrugivanje svim zamislivim slojevima današnjeg društva, od poricatelja znanosti, preko nesposobnih političara do celebrity kulture i medija opsjednutih memovima i brojem klikova bez obzira na ozbiljnost situacije.
“Don’t Look Up” je možda i prelako čitati kao komentar aktualnih događanja vezanih za pandemiju koronavirusa ili još lakše kao upozorenje o klimatskim promjenama, jer suptilnost nije među najvećim vrlinama ovog scenarija, no čini se da i reakcija publike u najvećem dijelu odražava oduševljenje, iako naravno ima i onih koji su i više nego spremni pokazati palac prema dolje. Još jednom svjedočimo suvremenom fenomenu neopravdane ekstremizacije estetskih i kritičkih sudova, gdje većina publike nešto automatski proglašava “genijalnim” ili “smećem”, dok je realno u pitanju manjkav, ali dovoljno zabavan film koji bi nas tek trebao natjerati da se nasmijemo gluposti doba u kojem živimo i priupitamo se još jednom koliko je zapravo kasno i uzaludno da ipak nešto pokušamo promijeniti. Drugim riječima, “Don’t Look Up” pripada kategoriji 3,6 rendgena: not great, not terrible.
Među pluseve osim nekoliko doista sjajnih glumačkih ostvarenja (prvenstveno standardno izvrsnih Blanchett i Rylancea) valja ubrojiti i dinamičnu montažu u stilu McKayevih prethodnih filmova koja i podugačko trajanje od 140 minuta čini lako probavljivim. No za razliku od “The Big Short” i “Vice” koji su nastali prema stvarnim osobama i događajima, satira “Don’t Look Up” u fikcijskom okruženju prečesto prelazi u područje karikature, premda taj rezultat i nije uvijek nužno smiješan.
McKay ne uspijeva postići ono što su znali majstori poput Stanleyja Kubricka i Hala Ashbyja u remek-djelima političke satire šezdesetih i sedamdesetih s Peterom Sellersom u glavnim ulogama, “Dr. Strangelove”, odnosno “Being There”, tj. otkrivanjem apsurda natjerati gledatelja da aktivno promišlja o uzrocima problema u društvu. Umjesto toga, on nam ih samo prezentira kao da pred nama drži ogledalo. Ispada da je “Don’t Look Up” u potpunom smislu produkt vremena koje kritizira, glasan i prilično plitak dok prst upire u sve i svakoga, a glupost prikazuje više na dokumentaristički način nego duhovito (kao onomad proročanski “Idiocracy” Mikea Judgea iz 2006.), što u konačnici i mnogo više deprimira nego sama apokaliptična premisa filma.
Ako već govorimo o gluposti, neadekvatnosti i zlobi moćnika, usput spomenimo da je Adam McKay izvršni producent HBO-ove serije “Succession”, čiji je i pilot režirao, a koja maestralno uspijeva kombinirati humor s otrovnim realizmom u vrijeme onkraj konačne moralne dekadencije kapitalizma. U usporedbi s ovim televizijskim remek-djelom “Don’t Look Up” djeluje poput crtića, no njegova poruka ipak je bitna i istinita: kao društvo otupljeni smo do točke bez povratka, glup narod bira nesposobnu i korumpiranu vlast i pitanje je vremena kad će nastupiti i neka konačna kriza koja će nas napokon istrijebiti kao što i zaslužujemo. Dotad uživajte u blagdanima, laku noć i sretno!
(Netflix, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
