Radioaktivno čudovište i divovski majmun se ne vole, ali su prisiljeni surađivati kako bi zaustavili zločestog majmuna koji jaše drugog titana da ne dođe u naš svijet i ne napravi belaj. Zvuči glupo? Ma nema šanse.
Pustiti u kino distribuciju film o sukobu divovskog majmuna i radioaktivnog čudovišta u jeku predizborne kampanje u kojoj se u nas sučeljavaju još veći majmuni i još radioaktivnija čudovišta čini se kao čaj od kamilice nakon ljute rakije, ali tu smo gdje smo. I premda su naša dva politička titana dijeleći vlast obećala nešto što su prozvali “tvrdom kohabitacijom”, ona se svela uglavnom na nizanje pogrdi i uvreda, a Kong i Godzilla u novom filmu pokazuju nam kako to izgleda kad zaraćene strane zajedno upru i rade na korist svekolikog pučanstva.
Otprilike poput naših dosadašnjih vlasti, i filmovi Legendary Picturesa koji spajaju brendove japanskog kaijua i holivudskog gorile bili su tek niz razočaranja. Prvi film o Godzilli iz 2014. bio je suviše dosadan za temu kojom se bavio, a pet godina mlađi nastavak podnaslovljen “King of the Monsters” bio je sa svojom tonom bedastih stvorenja suviše glup da bi od gledatelja očekivao da ga shvati iole ozbiljno, premda je tome naoko težio. Kongov solo film “Skull Island” bio je nešto bolji, površna zabava u duhu vijetnamskih ratnih filmova, a prvi film koji je upario dva divovska stvorenja najblaže bi se moglo proglasiti propuštenom prilikom.
U posljednje vrijeme lansirana je i monotona serija “Monarch: Legacy of Monsters”, no Amerikancima su braća Japanci očitali lekciju kako se rade takvi filmovi s “Godzillla Minus One” koji je osvojio Oscar za specijalne efekte, a svi koji su ga vidjeli kunu se da je to prava stvar. Ja sam ga nažalost propustio zbog katastrofalne odluke domaćih distributera da ga prikažu tijekom samo jednog trodnevnog vikenda koji sam proveo na poslovnom putu i još uvijek čekam da postane dostupan na nekim internetskim platformama. Legalnim, naravno. Ali, možda to i nije loše jer ne moram u ovoj recenziji uspoređivati “Godzilla x Kong: The New Empire” s nečim što je vrlo očito kvalitetniji uradak.
Kao i svaki pošten čovjek na ovome svijetu koji ima svog zubara ili automehaničara, i ja isto tako imam svog stručnjaka za Godzillu. Ime mu je Gabriel i živi preko oceana i osvjedočeni je “kaidžulog” (makar se dosta dobro kuži i u Muppete) kojem se uvijek rado obratim kad god imam pitanja o našem omiljenom razaraču Tokija. Prije nego što sam gledao film, upitao sam ga kakva su njegova očekivanja, a on mi je rekao da mu djeluje izrazito blesavo i da se nada kako je u najboljoj mogućoj tradiciji Tohovih izdanja iz šezdesetih. Znalac kakav jest, bio je na dobrome tragu.
Osobno, malo je reći da me se trailer nije dojmio. Svaki put kad bi bio prikazan u kinu pomislio bih kako djeluje kao nešto najgluplje što sam ikad vidio. Blesavi dijalozi, tona napornog CGI-ja, urnebesna radnja, sve se činilo kao još jedna teška muka koju ću morati odraditi. I gle čuda, film je doista prepun blesavih dijaloga koji uglavnom služe da bi pojasnili užasno blesavu radnju, CGI-je toliko prisutan da u cijelim segmentima djeluje kao da gledate animirani film, traje predugo i svaki element se čini pogrešnim. Ali gledanje ovog filma nikako se ne može nazvati mukom. Naime, film je toliko jebeno glup da u njemu možete konstantno uživati, smijati se naglas i zabaviti se više nego u ijednom ranijem izdanku franšize. Trebalo je samo otići korak dalje, prigrliti vlastitu glupost, pojačati je do jedanaest i stvari su odmah sjele na svoje mjesto.
Radnja je jednostavno preglupa da bi je se prepričavalo, ali neka pokušaj stoji samo kao ilustracija opće blesavosti filma kojemu je, da ga na samom kraju spomenemo, redatelj Adam Wingard, otprije nam poznat po… hajdemo reći “Godzilla vs. Kong” iz pandemijske 2021. godine. Uglavnom Godzilla koji spava u rimskom koloseju i Kong kojeg buba zub, a koji se vole kao Zoki i Plenki, te mala Jia, koje se valjda sjećamo iz prethodnog filma, osluškuju nekakve vibracije koje služe kao poziv upomoć koji dolazi iz središta zemlje, i tijekom priče otkrivamo da postoji još cijela civilizacija koja nastanjuje te svjetove unutar svijeta gdje nema nikakve smislene fizike i isto tako cijela civilizacija zlih majmuna vođenih nekim psihopatskim majmunom robovlasnikom koji se želi probiti na površinu i, šta ja znam, uništiti sve valjda; majmun je, nije nam objasnio.
Ima tu i pojavljivanja beskorisnog Mothre (“Vidi ga! Štiti portale!” – što god to značilo) i malog Konga i nekih ljudi koji valjda služe samo zato da bi nam prepričali ono što se na platnu dešava i da jednog pojede nekakvo drvo i sve je to užasno blesavo i uopće nije jasno kako taj zločesti Kong i njegov titanski mezimac sa štokholmskim sindromom predstavljaju tako veliku opasnost da se moćni Godzilla i dobri Kong moraju udružiti s dodatnim pojačanjima, što u vidu dodatnog ljudstva, to jest zvjerstva, što tehničkih pomagala poput mehaničke ruke koja Kongu daje ekstra snagu nakon što dobije ozebline i nuklearnog naboja koji Godzilla posiše iz elektrana – dragi Bože, kako je ovo sve urnebesno glupo – da bi im stali na kraj, ali eto, mozak je najbolje pustiti “van da skoči” kako bi rekao Tin i gledati divove kako ruše piramide i Rio de Janeiro i držati se za glavu i usklikivati: “Dragi Bože, kako je ovo sve urnebesno glupo!”
Dva sata će proći i ako imate smisla za humor, vjerujem da ćete se zabaviti više nego prateći izborne sukobe naših majmuna i čudovišta. “Godzilla x Kong: The New Empire” zaslužuje ocjenu 3,6 rendgena, ne kao “not great, not terrible”, već kao “terrible movie, great fun.”
(Legendary Pictures, 2024.)