3,6 rendgena: Lana Del Rey i zamke čitanja vlastite poezije

Lana Del Rey po prvi se put možda razotkriva kao Elizabeth Grant, ona koja stoji ispod svoje scenske persone i ogoljena od zaštitnog sloja poezijom izriče ono do čega unutar okvira pop pjesme nije bilo moguće doprijeti. No ipak tek povremeno pogađa one prave poetske note.

Lana Del Rey “Violet Bent Backwards Over the Grass”

Najslavniji brk njemačke filozofije Friedrich Nietzsche u svom je nastupnom djelu “Rođenje tragedije iz duha glazbe” zapisao kako o poeziji često govorimo apstraktno zato što smo svi uglavnom loši pjesnici. U poeziji često reagiramo na stvari koje ne možemo dostatno dobro dohvatiti racionalnim instrumentima u našem posjedu, pa se u svakom pokušaju opisivanja moramo i sami poslužiti poetskim izričajem u kojem se vrlo lako pokažemo kao nedorasli. Zato je pisanje o poeziji nezahvalan zadatak koji se često pokaže prevelikim izazovom, ali samo zato što je teško o njoj govoriti, ne znači i da o poeziji moramo šutjeti.

Prije mjesec dana osvrnuli smo se na vrlo uspješan prvi pjesnički rad Mirele Priselac Remi, a sada je pred nama i slična priča na svjetskoj sceni. Naime, američka kantautorica Lana Del Rey nakon sjajno prihvaćenog prošlogodišnjeg albuma “Norman Fucking Rockwell!” koji je i na našem portalu proglašen stranim albumom godine, odlučila se na ambiciozan korak i nakon jedne takve uspješne ploče objaviti i knjigu s trideset pjesama “Violet Bent Backwards Over the Grass” koju prati i zvučno izdanje na kojem sama autorica čita otprilike polovicu te knjige u pratnji ambijentalne glazbe i izrazito minimalističke elektronike.

Hoćemo li ovo djelo nazvati audioknjigom ili spoken word albumom ili nekim trećim nazivom zapravo je manje bitno. U svakom slučaju je riječ o formatu koji teže podnosi ponovljena slušanja od standarne pop ploče kakve su dosad bile primarnim oblikom izražavanja Lane Del Rey. Na “Violet” se ona na neki način prvi put razotkriva kao Elizabeth Grant, ona koja stoji ispod svoje scenske persone i ogoljena od svakog zaštitnog sloja, poezijom izriče ono do čega unutar okvira pop pjesme nije bilo moguće doprijeti. Rezultati su mahom dvojaki i za svaki uspjeh postignut ovom metodom ovdje leži barem jedan promašaj.

Kao uzore koji su joj poslužili kao svjetionici na ovoj avanturi, Lana navodi američke autore dvadesetog stoljeća kao što su Sylvia Plath, te bitničke legende Allen Ginsberg i Jack Kerouac. Od navedenih utjecaja najuočljiviji je upravo Ginsbergov, posebno u uvodnoj pjesmi “LA Who Am I to Love You” u kojoj Del Rey gotovo potpuno preuzima predložak na kojem je legendarni pjesnik sagradio svoju kritčku poemu “America”. I dok se Allen u stihovima strogo obraća svojoj zemlji, Lana jednakim zazivima piše svojevrsno ljubavno pismo svom rodnom gradu. Ako poslušate usporedno ove dvije pjesme (Ginsbergovu možete naći recitirane preko divnog instrumentala Toma Waitsa “Closing Time”), uvidjet ćete da dijele i više od same zazivničke forme, već se i razvijaju iz sličnog osjećaja frustracije koji Lana kvalitetno sažima jednim stihom – “LA, I’m upset, I have complaints, listen to me.” Zamijenite “LA” s “America” i ovaj stih bi bez problema mogao naći na bilo kojoj poziciji Ginsbergove pjesme.

Pjesma “The Land of 1000 Fires” recitirana je preko glazbene podloge odsvirane na nečemu što bi mogao biti melotron i premda se čini da u ovoj pjesmi autorica dolazi blizu dohvaćanja onoga što se može samo poezijom, a što smo spominjali u prvom odlomku, ipak ovdje dolazi do problema u izvedbi kada joj glas puca od pretjerane emocije što u izvođenju vlastite poezije gotovo nužno zvuči neautentično i forsirano. Audioknjige u pravilu čitaju glumci koji osim savršene dikcije (još jednog elementa koji Lani vidno nedostaje) imaju emotivni odmak od teksta koji čitaju. Autor koji zvuči dirnuto vlastitim stihovima uvijek će biti lako prezren kao onanist.

Većinu od ovih 14 pjesama čine kraća djela čije čitanje traje između minute i dvije, i te su pjesme puno pogodnije za ponovna slušanja od onih poput gotovo kratke priče “SportCruiser” čije trajanje doseže skoro sedam minuta. U njima Lana zna zvučati pretjerano zaokupljena sobom i slikom sebe koju želi projecirati, a to češće ispada isprazno nego kakvo iskreno samorazotkrivanje. U drugim pjesmama, pak, poput “Paradise is Very Fragile”, kada promišlja o društvenim pitanjima poput predsjedništva Donalda Trumpa kojeg naziva megalomanijakom kakvih je bilo i prije njega, ali ne zato što smo ih zaslužili, rezultati su ponešto bolji i to uglavnom zato što rijeđe zalazi u univerzalno nego u osobno.

Većina publike poslušat će “Violet Bent Backwards Over the Grass” jednom ili dvaput i više se neće vraćati ovim pjesmama jer jednostavno ne donose užitak slušanja jednak onome Laninih glazbenih albuma. U tiskanoj formi izlazi najesen i bit će to, izgleda, mala zbirka pjesama koja predstavlja odvažan iskorak ove izvođačice, ali tek djelomično pogađa one prave poetske note koju bi je činile kvalitetnim djelom. Ako se Del Rey slučajno nastavi ozbiljnije baviti poezijom, tu svakako postoje temelji na kojima se isplati nešto graditi, a samo ostaje nada da će ih ona sama znati prepoznati i na taj način osigurati bolje rezultate u budućnosti. Zasad o “Violet” možemo reći da pripada kategoriji 3, 6 rendgena: “not great, not terrible.”

(Lana Del Rey, 2020.)

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X