Proteklog vikenda održan je četvrti po redu festival školskih bendova u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Superval je u odnosu na prijašnje izdanje ove godine otišao još jedan korak dalje čime opravdava riječ ‘super’ u svom nazivu kao najbrže rastući festival kako po posjećenosti, tako i po utjecaju u mnogim sferama.
Cajke, cajke, cajke – vrište mediji, vrišti stručna i nestručna javnost, zabranjuju se koncerti, dižu se tenzije, rade se paralele s devedesetima, okrivljuje sve i svakoga, kuka nad poražavajućom stvarnošću, javno plače nad kulturnim porazom i još jednom izgubljenom mladom generacijom.
Da skratim i sumiram; U Hrvatskoj ništa novo. Biti narikača i dalje ostaje konstanta, skoro pa neiskorjenjivi „nacionalni sport“. Bolje cvilit’, nego nešto pokušati promijeniti, shvatiti, ili bar detektirati je li uistinu sve tako crno.
Osobno mislim da je početi vjerovati u pojam izgubljene generacije, najbolji put za postati izgubljenim pojedincem, kojoj god generaciji pripadali.
Uzmimo samo za primjer da takav defetizam uhvati onu vrstu populacije koja je izravno zadužena za to da niti jedna generacija ne bude izgubljena, a to su školski profesori? Zapita li se itko o njihovoj motivaciji u okruženju moralne panike izgubljenosti? Na sreću, nisu ni svi profesori isti, kao i u svakom drugom zanimanju i među njima ima onih više ili manje motiviranih. A Superval je priča o jednoj profesorici koja je, eto, učinila veliki pomak samo zato jer je bila motivirana, jer se na koncu konca osjetila odgovornom prema svom znanju i zanimanju, ali prvenstveno prema djeci. Osjećala se onim što jest u punom smislu – prefesoricom. I već se naveliko zna da se ona zove Ana Bajo.
Detektirala je da su učenici slabo ili uglavnom nikako potkovani znanjem iz glazbene pop kulture što posljedično utječe na ono što djeca slušaju od glazbe, ali je odlučila educirati ih na maštovit i zabavan način da djeca sama počnu istraživati. Jer kako bi, pobogu, mladi i mogli išta znati o tome u državi u kojoj mi koji pišemo o glazbi već desetljećima prozivamo nacionalnu TV kuću (kojoj u opisu posla stoji i da svekoliko pučanstvo treba i educirati između ostalog) za sulude programske sheme u kojima glazbene dokumentarce (čak i one nagrađene Oscarom ili na uglednim festivalima poput Sundancea) emitiraju u gluho doba noći?
Anin potez da potom odvede cijeli razred na koncert Partibrejkersa je već postao urbana legenda, a to je vodilo k tome da se neki učenici zainteresiraju i za instrumente, pa je s njima osnovala i školski bend zajedno sa svojom kolegicom Antonijom Radoš da bi prije četiri godine organizirala i prvi Superval na kojem je nastupilo pet školskih bendova. Prošlogodišnje treće izdanje bilo je nakrcano s dvije uzastopne večeri srednješkolskim i osnovnoškolskim bendovima iz cijele Hrvatske, kao i euforičnom publikom iz školskih klupa u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Četiri najbolja benda s tog Supervala svirala su nekoliko dana kasnije i na 15. INmusic festivalu u sasvim solidnom terminu od 19:00 sati.
Stvar ne da tu nije stala, nego je otišla do neslućenih razmjera, bar ako pitate kroničara koncertnih zbivanja u gradu koji piše ove retke. Superval je inicirao cijelu jednu scenu čiji bendovi su proteklu godinu publikom punili svaki zagrebački klub. Zagrijali su se i lokalni klupski promotori koji uvijek debelo kalkuliraju koga pozvati jer strepe od toga kako će se prodavati ulaznice. Sa Superval bendovima su jako brzo shvatili da ta bojazan ne postoji, dapače sigurnija posjećenost je s njima nego s nekim etabliranim imenima. I da ne bi bilo zabune ovdje je riječ o koncertima u tjednom, a ne mjesečnom ritmu.
Hype ne da se nije istrošio u tih godinu dana, već je ojačao jer je puno srednjoškolaca dobilo povod za generacijsko druženje i izlaske. Bajo je slične Superval večeri, tj. mini turneju organizirala u Šibeniku, Rijeci, Sisku i Đakovu s identičnim uspjehom i velikim interesom tamošnje učeničke publike.
Da bi nevjerojatno zazvučalo još nevjerojatnije moglo bi se na prste jedne ruke nabrojiti Superval bendove koji su imali ikakvo studijsko iskustvo, ako se tu uvrsti primjerice čak i nastup grupe DKD (na 3. Supervalu su se zvali Dekadencija) u specijaliziranoj emisiji „Nevidljivi uživo“ na VIDA Youtube kanalu, a opet njihove pjesme publika pjeva i zna, što će reći da se koncerti ne propuštaju.
Stoga je ovogodišnji Superval još više dobio na kvaliteti što se tiče bendova. Formula je odavno poznata, a ta je da klinci koji idu na rock koncerte su klinci koji osnivaju rock bendove – drukčije nikad nije ni bilo. Ove godine se osjećala kod nekih ta pozitivna zagriženost da nastupe, predstave se i osvoje simpatije isto tako mlade publike koja već godinu dana prati i pohodi upravo koncerte Superval bendova.
Uz to, nemali broj djece zagrebačkih glazbenika svira u nekom od bendova, pa kako je prošle godine to bila prilika da se kolege iz posla sretnu i druže u prilici kad su istovremeno podrška svojim potomcima, tako je bilo i ove. I ono zadnje i nimalo nevažno; festival je neformalno postao brend i prilika za vidjeti i biti viđen posebice za „ljude iz struktura“.
Za dobrim konjem se diže prašina, pa tako i za ovakvim festivalom u maloj zemlji za veliku kuknjavu. I naravno, kako to biva čim se neki viđeniji pojave, odmah se s patos-medijskim pristupom s njihovom pojavnošću i u naslovima zasjenjuje i povod zašto su se pojavili. I da, naravno da to automatski povlači za sobom i opasnost da se jedan krajnje požrtvovni i humani napor prvenstveno prema djeci od strane jedne jedine profesorice počne politizirati, posljedično oskrnaviti, a u najcrnjem scenariju i uništiti od strane kojekakvih ‘napolitiziranih’ likova koji u jednoj takvoj priči vide priliku za osobni proboj.
Stoga ću se ovom prilikom prikloniti, nadam se, zdravorazumskom neutralnom stavu i reći da je i tu već spomenuta profesorica napravila malo čudo, jer, eto, došla je ministrica kulture iz HDZ-a, ali došli su i predstavnici grada (Možemo!) i to svi izvan funkcijskih dužnosti, dakle kao publika.
Pa i neka su došli, jer je i red da dođu. I red je da se na svoje oči izvan ureda, blaziranih protokola i protokolarnih posjeta uvjere kakva je situacija na terenu i što se događa u tim „mračnim klubovima u kojima se okupljaju mladi“. A događa se veselje i zabava bez antagonizama. Meni je recimo bila famozna situacija vidjeti Ninu Obuljen Koržinek kako gleda nastup grupe Smrdljivi Martini dok pjevač iscrtanog lica u kvadratiće i odjeven u dres hrvatske nogometne reprezentacije ‘pali’ publiku pred sobom sa skitom „Buđav lebac“ beogradske grupe S.A.R.S., a potom roknu neku pankersku stvar. Je li mogao biti luđi auzmeš?
Pored svega u Vintageu je bio i solidan broj naših novih sugrađana Nepalaca i Indijaca picnutih za večernji izlazak. Kako su oni ‘provalili’ baš Superval od mnoštva gigova po gradu na kojima ih se ne može baš vidjeti, i dalje mi je jedna od luđih nepoznanica, ali ako se mene pita da izaberem u kojoj večeri su najpoženjiji za vidjeti u ulozi ljudi koji bi se zabavili, a ne samo visjeli na baušteli, konobarili i pedalirali s kutijetinama na leđima po gradu, to bi bila baš ta Superval večer u kojoj sigurno ni sami nisu bili svjesni da se tu među njima mota i kulturna vrhuška države i grada.
„Pa gdje si ti? Izdao si Superval!“, dreknu Ana Bajo na mene kad me ugledala u subotu navečer pred Vintageom nakon što sam izašao s koncerta Gradskih bitangi. Naravno s pravom, jer nema zajebancije s profesoricom kad je riječ o medijskom pokroviteljstvu. Pa ako ćemo iskreno, naravno da sam novinarski podbacio jer nisam vidio otprilike 70% programa. Džaba je bilo i da se pred njom pravdam da je Superval i u mojoj kući u odnosu na prošlu godinu postao imperativ na koji se dolazi obiteljski i kad s nama još ide i kćerkina prijateljica, kao što ću o idućoj godini razmisliti da li da uopće prihvaćam tu ulogu medijskog pokroviteljstva i dajem ikakve kritičke čvrčke na ovom portalu o nastupima kad mi u jednom bendu svira nećak, kao i djeca od dragih ljudi i prijatelja u drugim bendovima. Da su najgori, meni bi svi bili najbolji jer ih vidim na pozornici, a znam ih kad su bili bebe. U takvoj situaciji stvarno ne mogu javno raditi ovo što radim.
Ove godine nema INmusica za četiri najbolja benda sa Supervala, ali je zato priliku iskoristila ekipa iz We Move Music Croatia – izvoznog ureda za glazbu koji ovog ljeta organizira u Šibeniku SHIP – prvi hrvatski showcase festival, pa će se neki srednješkolski bendovi predstaviti uživo i tom prigodom. Što je dobro, dapače, super!
Ono što nažalost nimalo ne smatram pozitivnim jest potez iste ekipe da kroz besplatne radionice za mlade, koje su ponudili održati u sklopu Supervala iskoriste za uvlačenje djece u već dobro znani dugogodišnji antagonizam čelništva HGU-a i HUZIP-a spram domaćih diskografa. Pa su tako zainteresirani mladi glazbenici mogli biti na radionici naziva: „Diskografski ugovori i srodna prava“. Okej, gospodo čemu to kad nije nitko od predstavnika diskografa sudjelovao, a i da je sudjelovao zar djeca, od njih neka i maloljetna, stvarno to zaslužuju slušati?
Valjda svatko treba raditi radionicu o svom poslu, pa ako je recimo bio uključen i HDS-ZAMP u ovaj Superval, kao što i jest, možda bi mladim glazbenicima bila korisnija radionica naziva: „Koliko je HDS-ZAMP dosad utržio od svih koncerata srednješkolskih bendova obzirom da od koncertnih organizatora i promotora uzima skoro jedan euro za jednu prodanu koncertnu ulaznicu, te kako je izvršio pravednu raspodjelu među mladim glazbenicima koji između pisanja zadaća i pripremanja mature nisu našli vremena da popune obrazac na ZAMP-u i prijave svoje autorske pjesme da bi im na konto toga mogli biti isplaćeni njihovi tantijemi“.
Evo i mene kao novinara bi jako zanimala jedna takva radionica, a sigurno i neke roditelje koji podozrivo gledaju svoju djecu koja naginju k tome da kusaju muzičarski kruh sa sedam kora.
U tom smislu možda je najviše smisla imala radionica Mate Škugora naziva „Kako (ne) organizirati festival“. Ako netko zna, Mate zna, i to iz vlastitog iskustva.
Toliko o 4. Supervalu.
Ana izdrži.
Because, the kids are ALL RIGHT!
Pogledajte galerije fotografija:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
