Od četvrtka 21. ožujka do nedjelje 24. ožujka u Beogradu je održana osma Kontakt konferencija i showcase festival na kojima se okupljaju glazbenici i profesionalci iz svih sfera glazbenog biznisa i koju je Ravno do dna i ove godine popratio.
Od prve najave ovogodišnje konferencije i showcase festivala Kontakt, koji se već tradicionalno održava krajem ožujka u Beogradu, glavna vijest bila je vezana za ponovno okupljanje legendarne grupe Jarboli čiji je zvuk obilježio rock devedesetih i nultih tamošnje metropole. Dok je još postojao srpski glazbeni portal Popboks (koji je, usput kazano, marljivo arhivirao cjelokupni građu jugoslavenskog glazbenog magazina Džuboks) njegovi novinari koliko su se redovno entuzijastično kleli iz godine u godinu da su Jarboli najbolji srpski rock bend, toliko su vodili uzaludnu medijsku borbu da nekoga na širem planu u to i uvjere.
Naime, i oni i spomenuti bend bili su pioniri jednog novog urbanog rock rukavca u Srbiji koji je disao sasvim drukčijim senzibilitetom koji se sudarao s beznađem vremena, ali je težio u istom tom vremenu pronaći svoju nesputanu kreativnu slobodu i zaplivati vodama „teške alternative“ tog perioda, što je konkretno značilo sagorjeti na pozornici i po svoj prilici ne dobaciti dalje od klupske atrakcije. Ali, odavno smo naučili da je umjetnost vrijedna žrtve, a valjda jedino u takvim uvjetima i vrijedna, jer neke druge računice tu nema.
Zagreb ih je zadnji put vidio uživo 2012. godine u Malom pogonu Tvornice kulture gdje su promovirali svoj posljednji album „Zabava“ objavljen godinu dana ranije. Ispostavilo se da je to do današnjeg dana ostao posljednji album, a Jarboli potom lagano usporili tempo nastupa i iščezli nekako bez oproštaja kakav zaslužuje takav bend. Time je samo sjetno bila podvučena ona misao o tome kako neki viši oblici estetike, pa tako i one u rocku, ovdje nemaju prođu.
No kako je vrijeme odmicalo i dolazili novi srpski bendovi, javljali su se i neki mlađi koji su u svoj odnos prema zvuku posljedično utkali neke nevidljive kodekse koje kao da su preuzeli od Jarbola. A sami Jarboli su se početkom ove godine pokazali nimalo zaboravljenima i puno željenima. Njihov povratnički koncert najavljen u sklopu Kontakta bio je ubrzo rasprodan, a potom je dodan i još jedan termin za dan nakon završetka ove konferencije, također rasprodan.
Mjesto održavanja bio je Dorćol Platz – pandan koncertnom prostoru dvorane Americana u Domu omladine po kapacitetu (cca 700-800 ljudi po slobodnoj procjeni) u kojoj su se također održavali nastupi ovogodišnjeg Kontakta. Jarboli su na pozornicu izašli kao kvartet u sastavu Boris Mladenović, Daniel Kovač, Nemanja Aćimović i Žolt Kovač, bez klavijaturistice Sonje Lončar. Iako zvuči nezahvalno reći da zvuk njenih klavijatura nije nedostajao, to se ipak mora ustvrditi obzirom na vrhunsku formu i izvedbenu erupciju uigranosti koju je bend pokazao.
Bila je to situacija kao da su Jarboli nastupili usred neke eventualne turneje. Kao da nikad nisu ni prekinuli kontinuitet. U biti, mjesecima su se pripremali za taj izlazak za koji su dobro (i jedino ispravno) procijenili da je to njihov „sve ili ništa“ moment, te u dva i pol sata odsvirali katarzični nastup koji već sada može ući u anale. Što bi Srbi rekli: „Pokidali su“. Erupcija za erupcijom i nesebična dvosmjerna izmjena energije s publikom. Comeback godine kojim kao da je u dotad neviđenom sjaju vraćena karika koja je dugo nedostajala na vremenskoj crti srpskog rocka. Direktna pobjeda nakon koje se čini da bi Jarboli ekspresno mogli postati najvruća roba ljetnih regionalnih festivala, jer na Kontaktu promotora svakako nije nedostajalo.
No ovaj potez dizanja Jarbola iz pepela obasjao je u jednom sasvim novom svjetlu i sam Kontakt koji se po koncepciji izdvojio u sve brojnijem društvu europskih showcase festivala koji se drže više-manje sličnih scenarija u kojima se nudi daleko više izvođača nego što ih prosječan posjetitelj može ispratiti tijekom stalnog kretanja od kluba do kluba. Kontakt je potezom s Jarbolima poslao jasnu poruku o prednostima i manama disperzije velikog broja izvođača, te prednostima i manama stvaranja većeg fokusa na manji broj onih koji nastupaju.
Možda publika ne dobije instant uvid u recentna glazbena zbivanja na „brzo premotavanje“, ali zato dobije cjelovečernje koncerte onih igrača koji su spremni za ulazak u prostore većih gabarita, a možda je to model koji svakako ne treba zanemariti na ovim prostorima, jer jaka koncertna imena su uvijek u deficitu spram onih koji su svježi i još neafirmirani, time i brojniji. Legitimno je pitanje na koji od ta dva koncepta treba usmjeriti pažnju publike i koji je bolji i za bendove i za publiku.
Kontakt kao da je počeo tražiti odgovor, jer treba uzeti specifičnosti tržišta i mikroklime u obzir, a područje Balkana svakako jest specifično. Stoga zašto ne isprobati neki drugi model koji ne mora biti tour the force koncertnih logistika showcase festivala? Na koncu ni kanali financiranja, ni količina sredstava koja se tu vrti nije ni približno jednaka usporede li se izdašni fondovi u dobro uhodanoj Europskoj uniji naspram izvanunijskih enklava. Jer podrška je važna, kako bi rekli Jarboli – bilo da ovisite o fondovima ili o publici.
Kontakt definitivno u najvećoj mjeri ovisi o podršci publike. Stoga u koncertnom programu tu postoje primjeri kojih na nekim drugim showcase festivalima nema. Tako je na primjer Neno Belan sa svojim Fiumensima svirao prvog dana Kontakta u Domu omladine. Kazano showcase terminologijom on je „export ready“ još od vremena 1980-ih i splitskih Đavola ako se gledaju ovi prostori danas. Samo ga jedan duži period nije bilo u Srbiji, što je bilo dodatno ulijevanje ulja na vatru za mnoge Beograđane koji su htjeli zapjevati s njim u nostalgičnom tripu prema mitskim jadranskim terasama iz nekih prošlih, danas romantiziranih, vremena. I on je dva i pol sata bio praćen euforijom u Domu omladine, a dan kasnije i u Novom Sadu.
Pitate li one koji su zdušno pjevali sve Belanove refrene u toj masi, za njih dvojbe nema da je on upravo tamo i trebao biti da im pruži to što im je pružio, za razliku od potpisnika ovih redaka koji se nervirao oko ‘sitnica’ poput toga što mu „Ivona“ zvuči kao začudni prepjev „A Message To You, Rudy“ Specialsa, a valjda i činjenice što je prevalio 400 kilometara do Beograda kako bi završio na koncertu njemu nimalo egzotičnog Nene Belana, posebno jer je prije toga u Elektropioniru pred puno manjim auditorijem gledao i slušao njemu zanimljiviji akustični kantautorski nastup Vladimira Kolarića Koleta iz Velikog prezira. Ali, eto, nitko nije prorok u vlastitoj sredini.
Adut prve večeri bila je i akvizicija Daddyja G-ija iz Massive Attacka koji je kao DJ pumpao bristolski klupski štih u krcatom Dorćol Platzu, igrajući se s kontrastom između tamnih atmosferičnih trip-hop premaza i modernog agresivnog i grimastog „brit-hopa“. Neki su uživali u njegovoj začkoljastoj vožnji, a neki u publici žalili što nisu kupili ulaznice za Belana, jer bila je to večer kad je DJ u Dorćol Platzu zvučao kao bend koji nikome ne ispunjava želje, dok je bend u Americani zvučao kao DJ koji ih ispunjava svima.
S krajem prve večeri splasnula je i volja da idući dan ima sličan scenarij, tj. da se od svega vidi po malo, ali ne pretjerano konkretno obzirom da su koncerti na sve tri lokacije službeno počinjali istovremeno u 21:00 sat. Drugu večer odluka je pala na KOIKOI u Dorćol Platzu, spram Letu štuke u Domu omladine i Bohemije u Elektropioniru. Čitatelji ovog medija mogli bi se realno zapitati: „Zašto KOIKOI nakon već tri reporta s njihovih nastupa u manje od šest mjeseci na ovom portalu?“ No odgovor leži u tome što je KOIKOI premijerno nastupio u novoj formaciji nakon odlaska Ivane Miljković iz benda u trenutku rapidnog rasta popularnosti kojoj ne odolijevaju ni jake europske koncertne agencije, obzirom da je grupa s jednom takvom ušla u suradnju.
Koliko god mi bilo žao zbog nedostatka Ivane koja je bila izuzetan dio tog izuzetnog i koherentnog kolektiva dosad, bilo bi to izrazito nefer spram nove članice na njenoj poziciji (kojoj nažalost nisam upamtio ime), jer zvučna slika benda nije kiksala niti jednog trenutka, niti vokalno, niti instrumentalno, a to je za premijerni i cjelovečernji koncert ovog benda koji je s pravom konkurent za „next big thing“ izuzetno pohvalno. I za njih je kao i za Jarbole ovo bio biti ili ne biti koncert. I upravo je taj „biti ili ne biti” koncert donio je ples i euforiju. Export ready i dalje. Redovi nisu popustili nakon važne personalne promjene.
Gledajući na iskustvo kako je bilo prošle godine kad je beogradska „Hali gali“ najmlađa generacija rock bendova zauzela veliki prostor Dragstora do ranih jutarnjih sati, može se reći da je ove godine scenarij bio identičan, a to je da je posljednji dan bio rezerviran za showcase festival po gabaritima showcase festivala. Hali gali ekipa je i ove godina izvela uspješan desant. Prošle godine se brusila za novu kompilaciju, a ove ju je potvrđivala i slavila. Obzirom na ranije planiranje odlazaka delegata, stranih novinara i gostiju u nedjelju, možda bi bilo bolje da je taj cjelonoćni program bio izveden u petak, a ne u subotu, ali možda to bude usklađeno idući put. Ove godine nisam otišao u Dragstor i iz razloga što su Jarboli te večeri svojim vrhom „rasparali nebo“. To nije bio showcase nastup, već koncert potpunog zadovoljenja koje traži i da „malo odleži“ kako bi utisak što duže ostao u mislima i sjećanju. Kad ste siti, ne naručujete još jednu porciju.
Istog dana se velikim koncertom u popodnevnim satima u dvorištu Dorćol Platza predstavio i mnogoljudni beogradski bend (slovenskog naziva) Škofja Loka koji se za sebe kaže da je „pjevajući i svirajući entitet promjenjivog oblika i čvrstog stava”, a zbog dvije pjevačice isprva me podsjetio na Zemlju gruva, bend u kojem je stasala Konstrakta. Koncert je bio i prilika za promociju novog albuma objavljenog na vinilu, kao što je i dvorište Dorćol Platza bilo ispunjeno naraštajima od 6 do 66 godina i to na energičnom nastupu nimalo infantilnog karaktera.
Konferencije profesionalaca koje su zauzimale središnje dijelove dana prevrtale su i bistrile različite teme, od stanja regionalnih suradnji, preko promotorskog poduzetništva, do burnouta u tom istom poduzetništvu. Od toga kako na nezavisnu glazbu gledaju institucije, preko političkih pritisaka, pa do „sjaja i bijede“ NGO sektora. Zakvačilo se i pitanja umjetne inteligencije, što je popularna tema svih sličnih konferencija, no najviše su me privukle one teme u kojima se po nekoj nepisanoj „podrška je važna“ agendi još uvijek traži ljudska inteligencija u kreiranju boljih nam umjetničkih krajolika. Jedna od njih bio je panel na kojem su dva nezavisna i neformalna kolektiva; zagrebački Jeboton i beogradski Hali gali protresli zajednička iskustva njihove borbe za mjesto pod suncem i njihovih agendi kretanja od nule samo s vjerom u to da treba raditi što bolju glazbu bez obzira na sve, a to je, složit ćete se, nešto što je uvijek funkcioniralo u domenama ljudske volje i međusobne podrške i u čemu nam niti jedna umjetno stvorena inteligencija neće moći pomoći ako nemamo vlastitu.
Po istom sistemu vlastite inteligencije Petar Janjatović već desetljećima prosijava one aktere scene koji se po njemu znanom ključu trebaju naći u njegovoj „Yu rock enciklopediji“ koja je u međuvremenu dobila svoje peto nadopunjeno izdanje i podvukla crtu zaključno s 2023. godinom, dakle i na ex-Yu aktere. Na Kontaktu je Janjatović s Darkom Kujundžićem uživo verbalno prošao kroz svoje enciklopedističke narative začinjene nezaobilaznim anegdotama koje uvijek „servira“ instinktom pop i rock zvijezda koje znaju kad treba publici dati šlagvort na koncertima, a to potpisnik ovih redaka ne propušta.
“Dragi moji, evo ovde vaš čika Koja. Hoću da pozdravim mnogo mog prijatelja Predraga Peđu Ivanovića, i njegovu kompaniju Odličan hrčak, i da kažem da podržavam sve akcije koje uvek pravi na širenju kulture rokenrola. Regionalno, a i lokalno. Tako da podržavam i akciju Kontakt konferencije, koja se već nekoliko puta održava. Sad je već tradicionalna, tako da pozdravljam sve te njegove poteze. Imali smo saradnju i imaćemo saradnju. Hvala vam mnogo”, izrekao je Dušan Kojić Koja putem audio snimka objavljenog dan prije službenog otvorenja Kontakta, što je donijelo olakšanje i optimizam među mnoge, obzirom da je prvi čovjek Discipline kičme 2019. pretrpio teški moždani udar tijekom boravka u Ujedinjenom kraljevstvu. Njegova audio poruka ujedno je i njegovo prvo obraćanje javnosti od spomenutog nemilog događaja, kao što treba podsjetiti da je Predrag Ivanović bio inicijator brojnih koncerata za Koju preko kojih su se skupljala sredstva za Kojino liječenje i oporavak. Možda s time treba i zaključiti ovu reportažu iz Beograda. Podrška je važna u vječito kvrgavim vremenima na brdovitom Balkanu, jer što će nam i umjetna inteligencija ako izgubimo srce.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
