Martinska u blizini Šibenika ovog ljeta sprema posebne poslastice za ljubitelje festivala i kampiranja, a prvi u nizu bio je Regius koji me ponukao na religijsko autanje.
Fortuna se rado smješka našim planovima pa sam na ovogodišnji Regius išla prvenstveno zbog dva benda, Cold Snap i Them Moose Rush, ali ni jedan ni drugi nisam na kraju vidjela. Cold Snap sam barem čula, jer sam bila ispred i ispijala pivo iz limenke, ne znajući da je unutra pivo dosad najpristupačnijih 15 kn (toliko je bila i boca vode), a u subotu sam propustila čak i kraj svirke bjelovarskih genijalaca jer sam tražila parking nakon što sam se išla praviti pametna i prakirati bliže ulazu za slučaj da padne kiša, jer su cijeli dan šarali ljetni pljuskovi, a na kraju me osiguranje ljubazno uputilo na onaj udaljeniji parking. Dok sam se izokretala, našla dobru poziciju i dopješačila do Regiusa, oni su taman odsvirali svoje i jedino što sam mogla dobiti su reakcije ljudi koji su na moje pitanje je li gotov Them Moose Rush odgovarali s “ajme, odlični su bili”. Naravno da jesu, ovaj trojac je već godinama jedan od najboljih domaćih bendova, posebnog inovativnog zvuka, divljačke energije i maštovitih low budget (ili no budget?) spotova, koji je više priznat vani nego doma, pa je njihov album “Don’t Pick Your Noise” prošle godine pomeo europske muzičke kritičare i, još važnije, klubove.
Koristim odmah priliku da spomenem da su posjetitelji besplatnog festivalskog kampa imali i uvodni program koji su osigurali Los Santos, Daboo i Škalja&Sokol a koji nisam baš popratila jer nisam bila u kampu pa će naši čitatelji morati ostati zakinuti za to iskustvo, ukoliko naravno nisu i sami kampirali. Isto tako, završne partije do zore uz DJ-e Rofellosa i Babilonsku nisam čekirala, jer je do kraja svirki moje vrijeme za crtani i krevet već odavno bilo prošlo, a trebalo se još i dovesti do kuće. U dnevnom programu Regiusa, koji je prvenstveno bio za kampere, imali su i slackline i popodnevnu jogu, koja bi mi sigurno dobro došla, ali ipak sam u svoja tri zida terase zbrajala i oduzimala hoće li me i navečer uhvatiti kiša i jesam li dovoljno spremna da je podnesem bez ozbiljnijih zdravstvenih posljedica.
Kad sam napokon ušla, Sajsi MC i njen crew DJ B.K.O. i MC Šveca Rispek (inače njena, rekli bi braća Srbi, rođena sestra) već su ludovali i zagrijavali publiku kojima se po reakcijama vidjelo da neke stvari čuju prvi put jer je bilo komentara tipa da nikad nisu čuli “žensku da toliko pičkara”. Sigurno ne znaju da je ime Sajsi ustvari šatro “sisaj” i da kod ove žene ima mnogo toga, ali ne i cenzure. Uz brutalne rime kakvima se na ovim prostorima može pohvaliti valjda samo još Vojko, Sajsi prostači, ruši tabue i dominira stejdžom u svojim plavim patikama s mega-platformom i svilenom kimonu (dobro, ne znam je li stvarno od svile, ali kimono je), a šibenska publika i kamperi Martinske mogli su uživati u njenim manje poznatim stvarima tipa “Gepekovana”, ali i hitovima poput “Antifa kučke” i “Nadrkano hodanje”, za vrijeme kojeg je dakako nadrkano hodala po pozornici, a kroz čitav njen nastup potvrđena je ona stara TBF-ova da je svakoj glavi bolje kad se giba gore-dolje.
Hedlajneri prvog dana festivala, dečki iz Električnog orgazma, u sklopu svoje turneje “Gde smo sad?” koja se zove po novom albumu, došli su po prvi put u karijeri do Šibenika i pružili profi nastup kakav se i očekuje od benda njihovog kalibra. S novog albuma su između ostalog odsvirali “Bio sam loš” koji je mene ponukao da nastavim u sebi pjevušiti “A ti još plačeš” od Majki, iako ona počinje stihom bio sam rob, a po rasplesanoj publici mogu zaključiti da će im se čitav novi album svidjeti i da će se beogradski bend rado vratiti na šibenske pozornice.
Morao se u publici naći barem jedan šaljivdžija koji mi je posvetio “Debelu devojku”, iako je meni u tom kontekstu uvijek bila draža “Kolačići” Marine Perazić koja je, od 1987. kad je ta pjesma objavljena, izgleda pojela dosta kolačića, ako ne i sve, pa se više ne može pohvaliti linijom kakvu je imala u spotu (dobro, i godine čine svoje), no to je ne čini ništa manje predivnom. Publika je s vokalima Električnog orgazma, Srđanom Gojkovićem Giletom i Ljubom Đukićem koji su jedan drugome pjevali bekove, od riječi do riječi pjevala “Bejbe ti nisi tu”, a apsolutna ludnica nastala je kad su odsvirali i dan danas kontroverznu “Igra rokenrol cela Jugoslavija”; koja je u vremenu nastanka bila kontroverzna zbog rokenrola, a danas je zbog jugonostalgije, koja je, pogotovo u Dalmaciji, postala nešto kao psovka i bilo je upitno hoće li uopće odsvirati ovu stvar. Bogovima hvala, na Regiusu su se osjećali dovoljno sigurno i rokenrol je zaigrala cela Martinska, čast iznimkama u zadnjim redovima, među kojima sam bila i ja, najviše zato što su me snašli, upozorenje za one slabijeg želuca koji još nisu skužili da ni Ravno do dna nije mjesto za tabue, oni dani u mjesecu pa sam se grčila na klupici neobičnog dizajna i svaki put kad bi netko sjeo za susjedni stol bila sam u blagom strahu da će me katapultirati na drugu stranu kampa (nisu).
Zadnji bend u petak bio je mostarski Zoster koji odnose titulu najboljeg stajliga festivala iz dva razloga: prvo, kad su se pojavili bilo mi je jasnije zašto je nemali broj muškaraca u publici bio kao spreman za plažu, u cvjetnim havajskim košuljama i s naočalama na glavama, i drugo i važnije: jer je gitarist Atilla Aksoj bio u suknjici kakvu rijetko tko može isfurati bez ruganja trans osobama. Tijekom čitavog njihovog nastupa, posjetitelji su se njihali u reggae stilu, a neki sretnici pušili su, rekao bi moj drug Gabac, “đavolju salatu” koja je bila sasvim prigodna kulisa za duhovite tekstove i atmosferu ljetnog festivala. Zosterovci paze na svoju publiku i, dok sviraju, budno prate jesu li svi sretni, ima li kakvih pasivaca ili menstruoznih žena kojima treba poseban poticaj i prema tome slažu setlistu. Pomalo iznenađujuće za festivalski nastup, a opet i ne toliko jer su bili zadnji bend, izašli su na bis, odsvirali “Majku Jamajku” mašući jamajkanskom zastavom, koju je vokal Mario Knezović nakon nastupa bacio u publiku (zastavu, ne pjesmu), te megahit “Tko je jamio, jamio” koji je daleko najprikladniji opis parlamentarno-političke scene regiona i njihova najpoznatija stvar. Završili su svirku oko 4 ujutro, zahvalili organizatorima i toncu Robertu koji je na tabletu imao aplikaciju miksete i pravio mi društvo jer sam sjela za njegov naizgled prazan stol. Najhrabriji su ostali u kampu uz DJ program, a mi koji smo u nekim “mirnijim” godinama dovukli smo se do doma.
U subotu sam taman stigla uzeti bonove i pivo kad je Stoka počeo svoj nastup uz semplove DJ-a kojem, zdravo amaterski, nisam zapisala ni zapamtila ime (sori). Stoka ima vrhunsku komunikaciju s publikom i kad je nakon druge stvari došlo do tehničkih problema – crk’o laptop – pokazao je da ima i talent za stand up komediju, pogotovo kad se usporedio s domaćim komičarom Ivanom Šarićem (doduše, ne znam bi li mogao s Tomislavom Primorcem). Ništa Stoki neće ovi dan pokvarit jer je došao na more, pun energije i sreće kakvu samo kontinentalci osjete kad se bace u “vodu”, koju mi Dalmatinci uvijek ispravimo u “more”, ali nam je nerijetko prevelika tlaka ići do plaže po žegi i ispadne da turisti više uživaju u ljetnim radostima nego mi koji ih imamo u svakodnevici pa ih uzimamo zdravo za gotovo. Stoka ima i nešto šibenskih fanova koji su s njim repali starije stvari poput “Don Stoleoni” koju je posvetio svojoj ženi Jasni i umjesto ja sam mafija repao Jasna mafija, a bome znali su i relativno novije tipa “Spremni za rat”. Prije “Od sumraka do zore” pokazao nam je tetovažu Dina Dvornika koju ima na nozi i pozvao da njemu u čast pjevamo refren.
Nije mogao dočekati da krenu semplovi pa je između pjesama repao pjesme koje su mu kasnije bile na setlisti, ali oprostit ćemo mu jer je to fakat radio odlično. Nije propustio priliku osvrnuti se i na posljedice dugogodišnjeg konzumiranja droga koje mu je, njegovim riječima, uništilo sinuse pa mu je maramica stalni rekvizit, a tijekom nastupa je pio vodu i upozorio vozače da ne budu debili kao onaj koji se u petoj brzini zabio u kolonu na naplatnim kućicama ranije tog dana. Stole je napravio i video za svoje profile na društvenim mrežama te pozvao publiku da izvade mobitele i snimaju. Naravno da, kao poštena obožavateljica Toola i prisutnosti, nisam snimila ništa, ali evo napominjem da se djelić atmosfere može naći na internetima. Isto, kao politeističkoj svećenici bilo mi je simpatično njegovo spominjanje židovskog proroka, prema nekim teorijama i budističkog svećenika i reikista, a kršćanskog Sina Božjeg Isusa Krista kojeg i moja Inka učenja priznaju kao čudotvorca i čovjeka koji je bio na razini boga, ali ne mogu reći da ne bih bila sretnija da je Stoka u svom odvikavanju otkrio Viracochu, Intija, Pachamamu, Axumamu, Fortunu, Merkura, Peruna, Vesnu, Kali, Sekmeth, Odina ili Freyu, samog sebe, stoku, ili barem neku manje mizoginu religiju od katoličke, ali eto ona je u nas većinska, a svi znamo da je u krdu udobno i toplo, pa čak i kad zapuše lagana bura i pročisti sinuse.
Pod borovima Martinske mogla se i u subotu namirisati “đavolja salata” (te je potvrđen moj aforizam di ima dima, ima i prijatelja), koju nesumnjivo konzumiraju i članovi meni najboljeg benda festivala Eyesburna, a koja je odavno trebala biti legalizirana. Oni su doveli i svog tonca pa je Robert imao mali predah, a Beograđani kreirali glasan stadionski zvuk. Priznat ću vam, imam tri osnovne slabosti kad su u pitanju bendovi: slaba sam na gitariste metalce, na bas solaže i na klasične instrumente. Eyesburn imaju sve to, a na zadnjoj stvari je Alek skoro polomio bubanj i ukrao show tako da su me osvojili, a da to nisu ni pokušavali. Kad sam ih prije 15-ak godina slušala u splitskoj Kocki (u nešto drugačijoj postavi), ostala sam paf u najboljem mogućem smislu, a istu snagu imali su i u subotu na Regiusu pa mogu samo pozdraviti činjenicu da su se ponovo okupili i radovati se nekom budućem nastupu u Hrvatskoj. Vokal Kojot (koji svira i trombon i gitaru) i dalje ima goleme drede i reggae glas koji s efektom jeke savršeno paše uz teške rifove i metal ritmove pa kreira neobičan miks ovih naoko nespojivih žanrova. Komentirao je kako treba unajmiti nekog da im govori između pjesama jer je njihovo uštimavanje i mijenjanje instrumenata pratila gotovo neugodna tišina, ali po mom mišljenju ona je bolja od isforsirane komunikacije, tako da slobodno mogu nastaviti i bez komedijaških predaha. Eyesburn razgovaraju s publikom kroz svoju muziku, obraćaju se sestrama, govore protiv kontrole, ali prvi redovi bili su previše udaljeni od pozornice pa je sve ličilo na nastup nekog garažnog benda, a ne kultnih divova regiona. Mora da je bilo čudno svirati pred par stotina ljudi nakon što su prije tjedan dana prašili na novosadskom Exitu. Publika se razbacala i posebno pozdravila obradu “Exodus” kojom su prepolovili setlistu i koju su posvetili velikom Bobu Marleyju, kao i Haustorovu “Šejn” koju su odsvirali na bisu. Dotad sam se i ja, kao savjesna vozačica, prebacila na vodu pa je moguće da su moji dojmovi o zadnjem bendu uvjetovani nedostatkom alkohola u krvi i maločas spomenutim menstrualnim hormonima koji su u meni prouzrokovali potrebu za nadrkanim sjedenjem.
Kad je mađarski Linkin Park Tribute Piknik Park, krenuo sa svirkom, bilo je jasno da je u subotu većina ljudi došla zbog njih jer se prostor pred stejdžom vrlo brzo popunio i takav ostao do zadnjih taktova, odsviranih oko 3:40. Oduševili su se Martinskom i reakcijama njenih razbuđenih privremenih stanovnika, koji su najveće hitove “Numb” i “In the End” otpjevali s bendom i spremno pljeskali u ritmu kad god su ih vokali pozivali da sudjeluju. Linkin Park nikad nisam slušala i sama činjenica da se nalazim na koncertu njihovog tribute benda posebno me zabavljala i održavala budnom i spremnom za vožnju prema doma, tijekom koje sam uspješno uočila i zaobišla mačku što je mirno sjedila na sred ceste u Primoštenu. Ono što mogu reći o koncertu jest da me fascinira posvećenost koju pojedini tribute bendovi imaju, a koja se tiče stajlinga i kretanja po pozornici. Podsjetilo me malo na srpski Amy Winehouse Tribute čija se pjevačica za nastup oblači kao pokojna Amy, s istom frizurom, pa čak i (nacrtanim) tetovažama. Piknik Park na sličan način imaju ne samo isti zvuk, nego i istu furku kao Linkin Park, a nadam se ne i depresivne sklonosti ili suicidalne misli koje su dovele do toga da se vokal američkog benda Chester Bennigton objesio prije sad već pune dvije godine. Po ljubavi koju ljudi gaje prema njegovim pjesmama, vidi se da je bio umjetnik jakih emocija koje i Piknik Park vjerno prenosi.
Festival je zatvoren uz party na plaži, a Martinska će u srpnju biti mjesto radnje i 17. Seasplasha i drugog Kanal Festa, koji su po žanrovima skoro pa dijametralno suprotni pa će jadranska flora i fauna upiti i malo duba i malo punka, ovisno o vikendu.
Ukupan dojam Regiusa je odličan, bez obzira na nešto slabiju posjećenost nego što sam očekivala. Promijenila bih jedino redoslijed nastupa i repere odnosno reperice stavila prve, ne samo da budale poput mene stignu na bendove, nego i zato što mi se čini da bi prijelaz od predgrupa do hedlajnera bio malo prirodniji ako su prije njih na stejdžu ljudi s instrumentima, a ne sa semplovima. Nebitno. Po cijeni i brzini dobivanja pića, ali i pristupačnosti ekipe iz organizacije, zasad zauzima vodeću poziciju među ovogodišnjim domaćim ljetnim festivalima i koncertima, kao i po tome što je mjesto u kojem nema tabua ni incidenata.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
