Jedna od tema nedavno održanog European Music Incubatora u zagrebačkim klubovima Pločnik i Vinyl, te Muzeja suvremene umjetnosti, bila je što pomaže, a što odmaže, postoji li i kakva je institucionalna pomoć mladim glazbenicima u nekoliko zemalja EU.
„Da su vani, sigurno bi uspjeli“, dobro je poznata fraza svima koji prate domaću scenu. Ta rečenica dođe kao mantra za puno autora i glazbenika, kao i glazbenih novinara i recenzenata kad nemoćno moraju zaključiti kako nečija kvaliteta i uspjeh ne idu ruku pod ruku. S tom rečenicom obično se potkopa i entuzijazam. Dođe kao prijateljsko tapšanje po ramenu, a obično znači ‘uzalud vam trud svirači’.
No kako je to famozno ‘vani’ znaju već sad mnogi ovdašnji glazbenici koji se iz balkanske perspektive ‘laktare’ na daleko većoj sceni ponajviše u klupskim uvjetima, što je uvijek početak, a često i perspektiva. No kako je probijati se glazbenicima u usponu u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, te jednoj Estoniji koja je također prošla tranziciju kao i jedna Hrvatska i to onih kojima su to matične zemlje ne može se često čuti iz prve ruke i na jednom mjestu. A još manje o tome postoje li strategije razvijajanja novih poslovnih modela izvan tradicionalnih okvira popularne glazbe.
Prošlog tjedna održani European Music Incubator koji se odvijao u prostorima zagrebačkih klubova Pločnik i Vinyl u kojima su domaći i gostujući glazbenici održali i nastupe, te s radionicama u Muzeju suvremene umjetnosti, definitivno je otvorio neka saznanja, teme i donio neke odgovore. Treba pojasniti da je European Music Incubator eksperimentalni trening program namijenjen glazbenicima u usponu. Partnerske organizacije djeluju duž vrijednosnog lanca glazbene industrije i zadužene su za povezivanje glazbenika s pet brzorastućih kreativnih sektora u kojima će tijekom 2018. implementirati svoje pilot projekte.
Među glazbenicima iz Velike Britanije, Italije, Francuske, Estonije našli su se tako i hrvatski umjetnici Sara Renar i Marko Jovanović. Konkretno, tu je riječ o traženju dugoročnih rješenja i kreiranju modela koji se trebaju uhvatiti u koštac s brojnim problemima koji otežavaju rad talentima i glazbenicima u proboju. Jer njima se uglavnom nitko ne bavi. Ne samo kod nas, već i šire. Zbog desetljeća krize i pada prodaje nosača zvuka mnogi diskografi su ugasili svoje A&R odjele koji su se tradicionalno bavili traženjem novih talenata. U današnje vrijeme ta uloga je prepuštena internetu i njegovim medijskim kanalima gdje svaki glazbenik treba kroz puno segmenata naučiti voditi vlastitu karijeru. O zagušenosti scene da se i ne govori u uvjetima u kojima se gase, ali i pokreću novi specijalizirani mediji, kao i koncertne ponude u vremenu koje je pokazalo da reunioni nisu trend već nasušna potreba za svakog vremešnog glazbenika koji želi preživjeti, i uz i dalje rastući trend cover/tribute sastava za kojima kod publike očigledno postoji i sve veća potreba. Također tu su i desetkovani finacijski resursi za sve nadolazeće u mediokritetskoj shemi formatiranih radijskih sadržaja i znatno manjih udjela od on-demand emitiranja u ‘oceanu ponude’ streaming servisa.
Sve pobrojano nije hrvatski, već globalni problem.
U panel diskusiju koju smo vodili u utorak u zagrebačkom klubu Pločnik sudjelovali su Natalie McCool, kantautorica iz Velike Britanije, Tomaso Rolando, jazz/indie/rock/etno kontrabasist iz Italije, Eléna Tissier, producentica, autorica i DJ-ica koja djeluje pod imenom The Unlikely Boy iz Francuske, zatim hip hop producent Thomas Cochini također iz Francuske, Argo Vals gitarist iz Estonije koji zvuk svog instrumenta eksperimentalno uklapa u ozračje elektronske glazbe, zagrebačka kantautorica Sara Renar, pulski multimedijalni umjetnik i multi-instrumentalist Marko Jovanović, te mentorice EMI projekta Karmen Krasić Kožul i Chloé Nataf.
Svatko od navedenih osvrnuo se na stanje u svojoj matičnoj zemlji, kako benefitima, tako i problemima, ali i onome što uključuje sam angažman glazbenika i što bi eventualno moglo popraviti stanje. Shodno tome i ovaj tekst će u nastavku donijeti opservacije pojedninih država po navedenim pitanjima.
Francuska (govorili Eléna Tissier alias Unlikely Boy i Thomas Cochini): Po tretmanu glazbenika Francuska je čini se najuređenija. Funkcionira sistem u kojem glazbenici koji ispune i premaše kvotu od 45 koncerata godišnje u idućoj godini od države dobivaju uplate do visine ostvarene zarade u prethodnoj godini, ako snimaju album ili su uključeni u neki drugi kreativni projekt koji nije u startu odmah isplativ. Thomas je tu nadodao kako je taj sistem dosta krut i kako ga glazbenici moraju poštivati, ali funkcionira, dok Eléna navodi kako i pored toga mnogi glazbenici još uvijek ne koriste dovoljno nove komunikacijske tehnologije, posebice društvene mreže kako bi kvalitetnije komunicirali svoj rad, a potrebno je.
Kao dobru stvar je navela kako se i inače jak modni biznis u Francuskoj sve više isprepliće s glazbom i da se vodi računa da veliki brendovi ne unište i ne iskvare dobre koncepcije kvalitetnih i zanimljivih koji se probijaju, što prije nije bio slučaj. Pored toga što postoje razni benefiti i organizirani prostori u kojima glazbenici mogu vježbati na matičnom terenu, probitak izvan granica leži na leđima samih glazbenika i njihove umještnosti.
Velika Britanija (Natalie McCool): Za razliku od Francuske, Velika Britanija je više tržišno orijentirana, što je i razumljivo zbog globalnih razmjera tržišta i dominacije engleskog jezika. Za probitak mladih britanskih glazbenika ključnu ulogu igra nacionalni medijski gigant BBC, posebice radio stanice koje imaju veliki utjecaj na oblikovanje ukusa publike. I BBC je tu agilan kao niti jedna nacionalna medijska kuća u svijetu. No, kako ističe Natalie McCool, ne postoje značajni sistemi državnih potpora i razvojne politike, zbog čega su manje sredine zapostavljene.
Veliki biznis, kakav je tamo i glazba, teži okrupnjavanju i centralizaciji, dok edukacija nije u sjajnoj situaciji. Slaba je opremljenost glazbenih kabineta po nekim školama i McCool ističe kako je upravo to problem u školovanju budućih glazbenika. Što se tiče probitka, vjerojatno ne postoji zakrčenije tržiše od britanskog, tako da se mladi glazbenici itekako moraju biti otvoreni prema svakoj novoj strategiji koja djeluje izvan poznatih modela glazbenog biznisa. Pored filma i teatra, tu veliku ulogu igraju i brendovi, što isto može biti dvosjekli mač, jer kako kaže glazbenica, dovoljno je da se vaša pjesma zavrti u krivoj reklami i da vas to pokopa u startu, dok to samom brendu nužno ne čini nikakvu štetu.
Estonija (Argo Vals): Po onome što je rekao mladi estonski glazbenik, Estonija iako je prošla tranzicijski period, shvatila je značaj svojih umjetnika. Iako postoje velike disproporcije u financiranju ostalih spram klasičara koji su po riječima Arga Valsa u boljoj situaciji, Estonija pomaže svakog svog glazbenika i sastav koji odlaze nastupati izvan njenih granica, jer im plaća putne i troškove smještaja (sličnu politiku provodi i Austrija), što svakako pomaže u dogovaranju manjih nastupa u inozemstvu koji su često u praksi neisplativi zbog cijene putnih troškova. Također postoje i osigurani prostori za vježbanje i rad. Jest da su alocirani od centra, ali ipak su osigurani i na raspolaganju glazbenicima. Sve to ipak ovisi i o nekim drugim faktorima, jer su se dotiranja u posljednje vrijeme smanjila zbog napete političke situacije sa susjednom Rusijom.
Italija (Tommaso Rolando): „Situacija je slična kao u Hrvatskoj“, rekao je na početku Tommaso, te dodao ako ne i kaotičnija, ilustriravši to podatkom kako je ispalo da su godinama glazbenicima krivo obračunavali porez na njihovu štetu. Izvan komercijalnih okvira, Italija slabo prepoznaje nove talente i glazbenike u usponu koji su prepušteni sebi i po pitanju probitka, kao i uvjeta za sviranje, snimanje i prostora za probe. DIY je osnovni koncept djelovanja i snalaženja.
Hrvatska (Sara Renar i Marko Jovanović): Po pitanju organiziranih prostora za probe, Zagreb je tu u gorem položaju od Pule gdje je lokalna zajednica prepoznala prostor bivše vojarne Karlo Rojc za okupljanje i njegovanje scene, iako, kako navodi Jovanović, i u tom prostoru brojne sporosti birokratskog karaktera oko održavanja i varirajući troškovi s vremenom donose probleme. U Zagrebu pak nema institucionalno riješenih prostora za glazbenike i njihove potrebe iako bi se to uz dobru volju moglo riješiti. Renar to objašnjava tržišnim uvjetima biznisa nekretnina i prostora u metropoli. Primjerice, mentorica Karmen Krasić Kožul navela je samo primjer MSU-a u kojem se nalazi glazbeni studio u kojem je vrijednost audio opreme 2,5 milijuna kuna, što je financirano na državnom i gradskom planu, a isti zjapi prazan otkad je opremljen. Tu se otvorilo i pitanje kako bi hrvatski glazbenici trebali biti agilniji u traženju benefita i pogodnosti, jer često se ne javljaju na natječaje koji bi im mogli pogodovati, kao i artikulirati javno i strukovno svoje probleme kako bi se stvari počele pomicati s ‘mrtve točke’. Zanimljiv je bio stav i oko glazbe i turizma, koji je vodeći gospodarski sektor. Želja je da se sve više treba raditi na promjeni percepcije da glazba tu ne mora nužno biti doživljena kao sporedni sadržaj, već upravo suprotno da ulaganje u kreiranje sadržaja stvara ponudu i može oblikovati turizam koji također ne treba planirati kroz okvire masovnog turizma koji sa sobom donosi i brojne štetne posljedice.
Iako su spomenuti glazbenici ukljućeni u European Music Incubator već započeli eksperimentalni rad i upoznavanje u Tallinnu i Liverpoolu, tek je u Zagrebu bila organizirana ovakva mini tribina na kojoj su sa zainteresiranim novinanarima mogli podijeliti svoja iskustva i mišljenja.
Po pitanju radionica i naših učesnika, za sad se može reći kako je u procesu osmišljavanja zanimljivog i smionog koncepta za Muzej suvremene umjetnosti, koji ne mora nužno biti prihvaćen od strane direkcije muzeja. No još uvijek je rano o tome govoriti, a nikad se ne zna, jer po definiciji Muzej suvremene umjetnosti treba biti prostor gdje se suvremeni umjetnici trebaju osjećati kao kod kuće, posebno oni domaći.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
