Adam Semijalac – gitarski genijalac, neprikosnoveni blueser i time unikatni talent na domaćoj sceni koji djeluje pod umjetničkim imenom Bebè Na Volè priprema novi album, nasljednika izvrsnog prvijenca ‘Time Of Great Depression’. Uoči nastupa u Vintage Industrialu koji je najavljen za četvrtak popričali smo o novom materijalu, saznali naziv album, kao i da je Adam potpisao za za teksaški The What Of Whom label, a dotakli se i uvijek bolne teme; kako preživjeti kao glazbenik i umjetnik na brdovitom Balkanu.
Bliži se treća godina od objavljivanja albuma „Time Of Great Depression”. Cijelo vrijeme si radio i na novom materijalu, oko dvadesetak pjesama ako se ne varam. U kojoj fazi su pripreme za novi album?
Adam Semijalac: Sad smo u fazi miksanja i masteriranja te pripreme naslovnice. Od hrpe pjesama smo izbor suzili na nekih 10 do 12 pjesama.
S Višeslavom Labošom si surađivao na prvom albumu po pitanju post-produkcije, jeste li i ovog puta svojevrsni tandem?
Adam Semijalac: Apsolutno. Nista bez Vishka. On je glas razuma u mom ludilu. Snimao sam cijelo ljeto te postavio mikseve za sve snimljene pjesme, no kad ih je Višeslav preslušao predložio je da ih smiksamo ponovno, čisto zato što vinil zahtijeva drugačiji pristup u tonskoj obradi. Cover će također kao i na prošlom albumu, raditi Mislav Lešić te finalni prijelom i design Dobriša Radovanović. Znači ista ekipa kao i na zadnjem albumu.
Ostaju li Bebe na vole i dalje tvoja solo priča u diskografskom smislu, obzirom da si po objavljivanju „Time Of Great Depression” znao nastupiti u društvu drugih glazbenika?
Adam Semijalac: Kako stvari stoje, nažalost ostaju. Rado bih složio bend. Nemam ništa protiv širenja cijele priče no financijski i koordinacijski to nikako ne drži vodu. Kako dobiti ljude da vjeruju u tvoju inicijalnu ideju, rade na njoj mjesecima i onda se s koncerta vrate s par-sto kuna u džepu? Toliki ego bome nemam, a bome nemam više ni 18 godina. Najbliže takvoj jednoj zajednici smo bili Vedran Jozić, Jadran Zdunić i ja. Nakon odsviranog koncerta u Vintageu radili smo još par mjeseci, te shvatili da se sve ponude za gig svode na putni trošak i ‘vidjet ćemo’. Žao mi je da je to tako ispalo, jer to što smo napravili za taj koncert, jest najbliže nekoj mojoj viziji benda. Kasnije sam probao još neke kombinacije s drugim glazbenicima, ali mi ništa nije “leglo”. Također mi je teško raditi ozbiljno s nekim tko još ima npr. tri benda.
Spremaš li pored engleskih pjesama i objavljivanje nekih na hrvatskom jeziku? Primjerice „Baba Ljuba blues” na Youtubeu je do sada pregledan više od 32 tisuće puta, ako ti to nešto znači…
Adam Semijalac: Naravno da znači. U siječnju, Selma Banich i ja, započinjemo s istraživanjem hrvatske folk baštine u suradnji sa Galerijom Miroslav Kraljević. Dobili smo pristup arhivi Instituta za etnologiju i folkloristiku, te ćemo to koristiti kao inspiraciju za kreiranje novog materijala koji bi trebao biti na tragu “Babe Ljube”. Ako bude sredstava možda objavimo i album.
Pod koji nazivnik bi mogao staviti nove pjesme, iako vjerujem da je to prilično nezahvalno pitanje, no i dalje smo u vremenima velike depresije, može se reći da se ništa bitno ne mijenja na bolje?
Adam Semijalac: Istina! Nije baš genijalno, al’ šta ćeš. Tu smo, di smo. Novi album je, barem meni, vise pop, nego blues. Nije da bluesa nema, nego su pjesme više “verse-chorus-verse” formata. S obzirom da je “Time of..” bio nekakav presjek 10 godina sviranja, ovaj album je jedna zaokružena cjelina. Album će se zvati “Hate is a wonderful thing”.
Jesi li razmišljao možda o tome da se odseliš i probaš biti prisutan na nekoj inozemnoj sceni, ili smatraš da je tvoj rad duboko ukorijenjen u ove prostore?
Adam Semijalac: Pa s obzirom na trenutnu financijsku situaciju mozda ću/ćemo i morati. Ne znam… kompleksno je to pitanje. Tu mi je obitelj, prijatelji, ljudi koje volim. Mijenjati to za “goluba na grani” kad si u profesiji koja je svugdje na svijetu jedna od najnestabilnijih čini mi se suludo. Naročito kad dobiješ povratnu informaciju od svojih kolega koji žive tamo negdje gdje je “bolje”, pa opet čujes iste priče, ista pucanja, ista razočarenja. Vjerojatno bih lakše našao posao konobara, ili zaradio koji euro vise držeći sate iz gitare, ali sumnjam da bi se isključivo od npr. turneja dalo lagodno živjeti. Jebiga. Samouk sam. Nemam nikakve diplome, niti papire. Sve što sam naučio, naučio sam kroz životno iskustvo. Što se tiče ukorijenjenosti u ove prostore, prije bih rekao da je riječ o frustraciji, nego o radu. Atmosfera u ovoj državi te prije svega tjera na odustajanje, nego na rad. Al’ da, društvena i politička klima u kojoj živimo zadnjih 27 godina je defintivno upisana u glazbu koju stvaram i izvodim.
U biti, nastupao si po inozemstvu, kolike su uopće realne mogućnosti za proboj balkanskog bluesera tamo?
Adam Semijalac: Dok ne nađem nekog tko bi radio ozbiljan booking i PR, nemam pojma. Ovo malo što sam bio prošlo je zapravo odlično. Ljudi skuže na prvu da valjaš i žele podržati. Naravno sve je to više-manje sviranje za ‘kikiriki’, ali se kao možeš nadati jer je npr. populacija veća, kupovna moć veća, pa se možda nešto desi. Naravno da je divno kad ti se ljudi jave i priznaju tvoj rad, no to dugoročno nije dovoljno. Na kraju krajeva, nije to samo pitanje talenta i upornosti, ponajviše je pitanje sreće, debelih živaca i krvavih kompromisa. Opet kažem, bilo bi lijepo imat bookera i PR, pa vidjeti kakvo bi to iskustvo bilo. Tko zna.
Bliže se nastup u Vintage Industrial Baru, hoće li to biti i povod za svojevrsno testiranje novog materijala?
Adam Semijalac: Da.
Hrvatski kantautori mlađe generacije dosta cirkuliraju na realaciji Zagreb-Beograd. Kako je situacija u tvom slučaju?
Adam Semijalac: Bilo je poziva ali jos nisu “urodili” nastupom.
Kad smo prošli put (službeno) razgovarali rekao si kako ti po pitanju objavljivanja domaći diskografi nemaju što pametno za ponuditi i da si stoga izabrao DIY način rada. U međuvremenu su niknule neke nezavisne etikete u regiji. Kako sada gledaš na to?
Adam Semijalac: Nemam pojma. Ne pratim. Potpisao sam nedavno za teksaški The What Of Whom label pa ćemo vidjeti gdje to vodi. Trebalo mi je dobrih dva tjedna da stavim potpis na ugovor o internetskom zastupanju. Kad radiš sve sam teško je prepustiti kormilo u nepoznate ruke. Naprosto me oduševilo kada mi je Kim Hill Jr. (vlasnik i osnivac TWOW) rekao kako na rosteru ima bendova koji prodaju na desetke tisuća downloada, a na kraju godne dobiju parsto dolara. Opet zaradjuju middlemeni, a glazbenicima ne ostane ni za kikiriki. Al’ ajde i to je neka promocija. Danas se sve ionako radi za promociju. Ja i dalje tvrdim da je Creative Commons jedino rješenje. CC i radijske postaje koje će promovirati regionalnu scenu. Tipa Radio Student pa puta 10. To mi se čini kao jedina dobra kontra postojećem establishmentu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
