Ovaj ‘iz vedra neba, pa u rebra’ naslov dakako treba potkrijepiti činjenicama zašto je najnovije ukazanje uživo ovog mnogoljudnog art-core kolektiva koje se zbilo sinoć u Močvari povod oduševljenju.
Nije to samo bilo puko sviranje novog dvostrukog albuma „Violence & Sorrow“ po sistemu od početka do kraja, iako je tako bilo najavljeno (prvo „Violence“, a potom „Sorrow“ pjesme). Bila je to geneza glazbe i scenske predstave na novom, daleko višem, nivou od svih dosadašnjih koncerata grupe Moskau na kojima sam do sad prisustvovao. Koncept kakav je obično nezamisliv na domaćoj sceni, jedno potpuno novo i uzbudljivo poglavlje.
Rock and roll predstava iz pakla, pakla koji lako može biti alegorija na ovaj naš ‘Balkanski pakao’, a također drži vodu i kao potpuno izmaštano nadahnuće s ‘umjetničkim okidačima’ koji se dakako mogu razumijeti na relaciji i od Tokija do Helsinkija. Moskau kao da je inkarnacija postomoderne kako su je onomad doživjeli Bertold Brecht i Kurt Weill da su se u nekom izmaštanom scenariju susreli s nekom uvrnutom skupinom umjetnika ‘nekog’ Chelsea hotela.
Glazbeno, Moskau u nastupu ima brojne elemente ‘svega onoga što volimo u rocku’. Satkano je u izričaj nasljeđe Toma Waitsa, Nicka Cavea, PJ Harvey, The Last Poetsa, The Doorsa, Einstürzende Neubauten…, ali kao nadahnuće, a ne puko kopiranje, u kojem se kovitla pobožna duhovnost s kontra naletime pankerskog gnjeva. Sudar anksioznosti i agresije, anđeoska nevinost i sjeta koje se pretvaraju u demonsku i neobuzdanu požudu. Horor koji ledi kosti tempiranim suspenzijama, da bi potom eruptirao kao rezultat tih istih nagomilanih suspenzija. Show je to koji hoda po rubu, uz sve navedeno, i duboko kopa po zakulisama kršćanstva čačkajući mehanizme sprege i seksualnosti – zakona konfroniranog nagonima.
U tako posloženim okolnostima, Moskau otvara prostor snažne ekspresije gdje nema vremena i potrebe komuniciranja s publikom osim samom ekspresijom. Pored toga, u Močvari je zvuk za takav jedan nastup širokog dinamičkog spektra bio jedan od najboljih koji se u tom prostoru mogao čuti, tako da je i taj dio produkcijski izveden na entuzijastičko-profesionalnoj razini u kojoj se (očigledno) razmatrao svaki detalj.
Za razliku od ‘uobičajenih’ koncerata, kad je Moskau u pitanju, mizanscena ne miruje. Pred očima je konstantno neka nova slika. Glazbenici poput glumaca zauzimaju prostor i ravnopravno izlaze u prvi plan ovisno o raspoloženju pjesme, nekad su to Buga Klara Blanuša i Sara Renar koje kao da su čas izašle iz nekog gospel sna T Bone Burnetta, čas iz pokvarene mašte Marilyn Mansona ili Alice Coopera (kako želite), kad Gentleman pak uđe sa saksofonom u prvi plan, kao da zarobi zvuk jednog Dana Colleya iz kultnih Morphine. Ivan Grobenski i Ivan Laić evoluirali su u jedan od najzanimljivijih frontmenskih tandema čiji međusobni kontrast u izvedbi nosi cijeli show u neslućene visine i glazbene zakutke, ovisno tko od njih dvojice vodi glavnu riječ u određenom trenutku.
Kolektivu je odnedavno pristupio i Vedran Peternel, kao član kojeg bi se moglo nazvati supervizorom cjelokupne atmosfere, a u toj svojevrsnoj Brian Eno ulozi i po iskustvu i stažu možda nema bolje osobe od Peternela koja bi kliknula na tako nešto. Također, ne sjećam se kad je neki bend u proboju suvereno zauzeo i onaj uvijek prazni prostor između pozornice i prvih redova publike kojoj po nepisanom pravilu uvijek treba taj prostor distanciranosti. Zauzela ga Blanuša izvevši emotivnu i adrenalinom nabijenu plesnu točku i to sigurno i upečatljivo kako je to već do sada izvrsnio radila u zahtjevim predstavama Montažstroja.
I opet svi navedeni, od kojih će pored Sare Renar i Ivana Grobenskog i Gentleman uskoro izaći sa svojim solo albumom, predstavljaju vrhunski udruženi umjetnički pothvat koji je upravo postao umjetnički faktor na sceni i on se ne može zanijekati. Konceptualno pak, na jedan potpuno originalni način u ovom trenutku nam se u gradu sinoć rađao jedan možebitni novi Laibach. Ako je Laibach bio najava propasti jednog sistema, Moskau je najava smrti entiteta. Da, to je duboka tama, svojevrsni umjetnički rock snuff s Balkana, kakav je bez obzira na sve gore navedene inozemne uzore mogao glazbeno zaživjeti samo ovdje na Balkanu. Malo je izvođača koji tako zarobe čula, koji tako susprežu i otpuštaju ventile emocija dok vas vode prema finalnom kakofoničnom krešendu, jer vas toliko uvuku u priču da takav krešendo na kraju i priželjkujete, jer kao da dotad nije bilo dosta kotrljajućih zvučnih eskapada ovog neobičnog benda u kojem svako malo netko tako dobro izgubi kontrolu i donese nešto neočekivano poput Grobenskog koji na pozornici nogama probuši i upadne u snare bubanj u svom transu.
Ako je rock and roll umro u 21. stoljeću, Moskau ga je grobarskim lopatama nemilosrdno zasuo ilovačom i otvorio prostor nečem nedefiniranom, novom i uzbudljivijem. Sve karte su na stolu. Nova poglavlja tek trebaju biti napisana. Moskau je tek krenuo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
