Ovaj ‘iz vedra neba, pa u rebra’ naslov dakako treba potkrijepiti činjenicama zašto je najnovije ukazanje uživo ovog mnogoljudnog art-core kolektiva koje se zbilo sinoć u Močvari povod oduševljenju.
Nije to samo bilo puko sviranje novog dvostrukog albuma „Violence & Sorrow“ po sistemu od početka do kraja, iako je tako bilo najavljeno (prvo „Violence“, a potom „Sorrow“ pjesme). Bila je to geneza glazbe i scenske predstave na novom, daleko višem, nivou od svih dosadašnjih koncerata grupe Moskau na kojima sam do sad prisustvovao. Koncept kakav je obično nezamisliv na domaćoj sceni, jedno potpuno novo i uzbudljivo poglavlje.
Rock and roll predstava iz pakla, pakla koji lako može biti alegorija na ovaj naš ‘Balkanski pakao’, a također drži vodu i kao potpuno izmaštano nadahnuće s ‘umjetničkim okidačima’ koji se dakako mogu razumijeti na relaciji i od Tokija do Helsinkija. Moskau kao da je inkarnacija postomoderne kako su je onomad doživjeli Bertold Brecht i Kurt Weill da su se u nekom izmaštanom scenariju susreli s nekom uvrnutom skupinom umjetnika ‘nekog’ Chelsea hotela.
Glazbeno, Moskau u nastupu ima brojne elemente ‘svega onoga što volimo u rocku’. Satkano je u izričaj nasljeđe Toma Waitsa, Nicka Cavea, PJ Harvey, The Last Poetsa, The Doorsa, Einstürzende Neubauten…, ali kao nadahnuće, a ne puko kopiranje, u kojem se kovitla pobožna duhovnost s kontra naletime pankerskog gnjeva. Sudar anksioznosti i agresije, anđeoska nevinost i sjeta koje se pretvaraju u demonsku i neobuzdanu požudu. Horor koji ledi kosti tempiranim suspenzijama, da bi potom eruptirao kao rezultat tih istih nagomilanih suspenzija. Show je to koji hoda po rubu, uz sve navedeno, i duboko kopa po zakulisama kršćanstva čačkajući mehanizme sprege i seksualnosti – zakona konfroniranog nagonima.
U tako posloženim okolnostima, Moskau otvara prostor snažne ekspresije gdje nema vremena i potrebe komuniciranja s publikom osim samom ekspresijom. Pored toga, u Močvari je zvuk za takav jedan nastup širokog dinamičkog spektra bio jedan od najboljih koji se u tom prostoru mogao čuti, tako da je i taj dio produkcijski izveden na entuzijastičko-profesionalnoj razini u kojoj se (očigledno) razmatrao svaki detalj.
Za razliku od ‘uobičajenih’ koncerata, kad je Moskau u pitanju, mizanscena ne miruje. Pred očima je konstantno neka nova slika. Glazbenici poput glumaca zauzimaju prostor i ravnopravno izlaze u prvi plan ovisno o raspoloženju pjesme, nekad su to Buga Klara Blanuša i Sara Renar koje kao da su čas izašle iz nekog gospel sna T Bone Burnetta, čas iz pokvarene mašte Marilyn Mansona ili Alice Coopera (kako želite), kad Gentleman pak uđe sa saksofonom u prvi plan, kao da zarobi zvuk jednog Dana Colleya iz kultnih Morphine. Ivan Grobenski i Ivan Laić evoluirali su u jedan od najzanimljivijih frontmenskih tandema čiji međusobni kontrast u izvedbi nosi cijeli show u neslućene visine i glazbene zakutke, ovisno tko od njih dvojice vodi glavnu riječ u određenom trenutku.
Kolektivu je odnedavno pristupio i Vedran Peternel, kao član kojeg bi se moglo nazvati supervizorom cjelokupne atmosfere, a u toj svojevrsnoj Brian Eno ulozi i po iskustvu i stažu možda nema bolje osobe od Peternela koja bi kliknula na tako nešto. Također, ne sjećam se kad je neki bend u proboju suvereno zauzeo i onaj uvijek prazni prostor između pozornice i prvih redova publike kojoj po nepisanom pravilu uvijek treba taj prostor distanciranosti. Zauzela ga Blanuša izvevši emotivnu i adrenalinom nabijenu plesnu točku i to sigurno i upečatljivo kako je to već do sada izvrsnio radila u zahtjevim predstavama Montažstroja.
I opet svi navedeni, od kojih će pored Sare Renar i Ivana Grobenskog i Gentleman uskoro izaći sa svojim solo albumom, predstavljaju vrhunski udruženi umjetnički pothvat koji je upravo postao umjetnički faktor na sceni i on se ne može zanijekati. Konceptualno pak, na jedan potpuno originalni način u ovom trenutku nam se u gradu sinoć rađao jedan možebitni novi Laibach. Ako je Laibach bio najava propasti jednog sistema, Moskau je najava smrti entiteta. Da, to je duboka tama, svojevrsni umjetnički rock snuff s Balkana, kakav je bez obzira na sve gore navedene inozemne uzore mogao glazbeno zaživjeti samo ovdje na Balkanu. Malo je izvođača koji tako zarobe čula, koji tako susprežu i otpuštaju ventile emocija dok vas vode prema finalnom kakofoničnom krešendu, jer vas toliko uvuku u priču da takav krešendo na kraju i priželjkujete, jer kao da dotad nije bilo dosta kotrljajućih zvučnih eskapada ovog neobičnog benda u kojem svako malo netko tako dobro izgubi kontrolu i donese nešto neočekivano poput Grobenskog koji na pozornici nogama probuši i upadne u snare bubanj u svom transu.
Ako je rock and roll umro u 21. stoljeću, Moskau ga je grobarskim lopatama nemilosrdno zasuo ilovačom i otvorio prostor nečem nedefiniranom, novom i uzbudljivijem. Sve karte su na stolu. Nova poglavlja tek trebaju biti napisana. Moskau je tek krenuo.