Tako je bilo u subotu na 10. uprizorenju glasovite Bitke kod Stubice iz 1573. u Donjoj Stubici kojeg je pohodilo par tisuća gledatelja pred čijim očima su članovi brojnih domaćih i inozemnih udruga, koje štuju srednjovjekovne običaje, navade i naoružanje, izvele mini spektakl u kojem su se sukobile dvije vojske.
Rekonstrukcije bitki iz srednjovjekovne prošlosti u posljednjem desetljeću su u uzletu popularnosti, prvenstveno kao još jedan oblik turističke ponude, i to diljem Europe. U Hrvatskoj također u ljetnim mjesecima turistima svake godine krene neko novo ritualno mahanje sabljama i kopljima uz neizostavnu obredno pucanje iz kubura. Scenarij je uglavnom isti, od naše najpoznatije i najstarije natjecateljske manifestacije Sinjske alke (koja dakako ne nudi rekonstrukciju bitke, ali je iz nje proizašla) pa nadalje, uvijek s pozadinom zbijanja redova, tj. lokalnog ili nacionalnog unitarizma i odolijevanja napadima tuđinskih vojski u prošlosti.
Seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca je iznimka. Ona jedina donosi klasnu pozadinu. Jedina pokazuje stoljetni rascjep, dok su njen akteri i njihove sudbine slika i prilika uspostavljenih društvenih odnosa u kojima se može povući puno aktualnih paralela o tome kako se na jednoj strani nalazi narod, a na drugoj bogataši i crkveni redovi. Rekonstrukcija bitke kod Donje Stubice stoga osim turističke važnosti zbog svog karaktera donosi i dobru povijesnu lekciju koju je nemoguće zamaskirati u ‘običnu’ kostimiranu zabavu na bojnom polju uz neizostavni miris baruta koji se nadvija na poljem nakon topovskih salvi.
Ne znam kakvi su ishodi sukoba kostimiranih i tjelesno pripremljenih entuzijasta bili prethodnih devet godina u Donjoj Stubici, no ove veljače su posjetitelji svjedočili promjeni povijesnog ishoda bitke, pa bi se moglo zaključiti kako je ta manifestacija postaje svojevrsni lakmus papir društvenog ozračja, bar u tom dijelu Hrvatskog zagorja.
No koliko je najmlađima bilo zanimljivo gledanje dvoboja i kasnijeg nastrtaja dvaju vojski jedne na drugu u scenariju srednjovjekovne bitke, za starije je sigurno bio zanimljiviji dramaturški moment onoga što joj je prethodilo i što se čulo s razglasa. A to je da u državnim strukturama tog vremena nije postojalo nimalo sluha za stenjanje kmetovštine pod drakonskim nametima i da je Hrvatski sabor bez previše okolišanja cijeli stubički kraj stavio izvan zakona i stao na stranu Franje Tahija, koji je eto, sudeći po školskim udžbenicima i dalje jedini hrvatski veleposjednik u povijesti čiji CV se nikako nije mogao ispeglati i koji je do dana današnjeg imenom i prezimenom ostao sinonim za bahatog negativca i ništa više od toga.
Tako je i jučer na polju pred bitku na Gupčeve vapaje o pravici i pozive na minimalne fer odnose, Tahi nervozno odgovarao kako zbog tog ”seljačkog hira’ on nije otišao u planirani lov nakon kojeg je trebao uživati u svom dvoru s dvije slatke puce. Također je seljake optužio i za veleizdaju jer svojom bunom ometaju ekonomiju srednjovjekovne Hrvatske i time otežavaju plemenitašima pripreme za novu sezonu ratnih čarki s Turcima. Recitirali su se Krležini stihovi „Balada Petrice Kerempuha“, kao što se iz razglasa orilo „Buna! Buna!“, jer konstruktivni dijalog pred bitku na bojnom polju dakako nije uspostavljen. A kako je poznato iz povijesti, seljacima glad i bijeda nije dopuštala odustajanje, dok se velikaška vojska povodila za onom „ili oni ili mi“, što je Tahijev igrani karakter jučer sažeo riječima da se mora biti okrutan jer će u suprotnom kmetovi postati gospodari, a to je nedopustivo.
No ipak, pao je dogovor da svaka strana odabere svoja najbolja tri ratnika koji će u borbi jedan na jedan odlučiti o ishodu. Kmetovi su s prvim dvobojem ušli u vodstvo, a plemenitaška vojska je nakon toga počela izigravati pravila; prvo s otmicom drugog seljačkog ratnika, a potom i s potezanjem kubure u obračunu predviđenom isključivo za hladno oružje. Na topovske kanonade plemenitaša odgovorili su Gupčevi strijelci, vojske su zbile redove i krenule jedna na drugu, čime je došao onaj dio u kojem su najviše uživala djeca i snimatelji.
Epilog jučerašnje rekonstrukcije bitke dobio je ‘holivudski scenaristički obrat’. Redovi Tahijeve vojske bili su razbijeni i njeni ostaci su se zajedno s Tahijem dali u bijeg, na sveopće zadovoljstvo okupljenih. Nakon naklona seljačke vojske publici, glas s razglasa povukao je paralelu sa sadašnjim trenutkom: „Prije par dana su inspekcije krenule češljati po stubičkom kraju. Izgleda je je buna došla u pravom trenutku! Buna!“.
Općenarodno veselje su u popodnevnim satima u velikom šatoru u centru uveličali Tomislav Goluban, Zadruga i Hladno pivo. Je li neočekivani obrat u okršaju djelovao i na glazbenike? Krešo iz Zadruge je pjevao u dugim gaćama, Zoki iz Hladnog piva je svirao gitaru mačem… Bit će da jest.
Pravica je makar i fiktivno jučer bila zadovoljena u Donjoj Stubici.