U srijedu je dakako tehnički sve bilo na nivou, ali kemija između benda i zagrebačke publike po prvi put je bila na slaboj razini.
Pod tim ‘nešto nije štimalo’ moglo se pronaći dosta razloga koji su vodili zaključku da kemija koju je nekad imao ovaj bend s zagrebačkom publikom ne radi kao što je radila nekad. A nekad su Supersuckers gostovali svako malo i nanizali četiri koncerta u ovom gradu. Prošlo je od tada devet godina. Skoro desetljeće. A u desetljeću se štošta stubokom promijeni na sceni.
Većina prisutnih sinoć na koncetu u Vintage Industrialu bili su stari fanovi. Oni koji su bili u ‘najboljim godinama’ u prošlom desetljeća, a vjerojatno i onom prije, oni koji nabrijani adrenalinom nisu puštali Supersuckerse s pozornice u KSET-u. Sinoć to društvo nije posebno bilo raspoloženo za sumanute stage divinge i urlanje iz petnih žila. Došli su se prisjetiti ‘najboljih godina’ uz bend koji ih je obilježio. Devet godina, međutim, prilična je vremenska rupa u kojoj ako klupske atrakcije nema u klubovima onda nema ni mlađe publike na njihovim koncertima. Točno je nedostajalo jedno stotinjak tih mlađih, pa da Supersuckersi dobiju feedback kakav su očekivali. Te mlađe, Supersuckersi su na matičnom terenu unovačivali iz redova heavy metal publike i koliko god se bend i dan danas čini kao rijetka old school rock zvijerka i podsjetnik na bendove poput AC/DC, Ramones i Motörhead, koji su bili i ostali nepromjenjivi u stilu i izričaju, ipak su zagrabili u heavy metal manire puno više nego li se doima na prvu loptu. Puno više nego li je to bilo na posljednjem zagrebačkom koncertu, koliko služi sjećanje.
Na takvom nekakvom feedbacku je dobrim dijelom koncerta inzistirao gitarist ‘Metal’ Marty Chandler koji je bio suprotnost pjevaču i basistu Eddieju ‘Spaghetti’ Carlyle Dalyju. Dok je Eddie pokušavao uspostaviti komunikaciju, Marty je tražio obožavanje u situaciji gdje prve redove nisu zauzimali vatreni fanovi, već fotografi. Možda bi se stvari nekako i prirodno razvile da nije postojao taj konstantni Chandlerov ‘dajte nam obožavanje’ moment koji se ni na kraju službenog dijela nije razvio u gromoglasni urlik iz uistinu punog kluba.
Svirci kao takvoj se nije imalo što prigovoriti. Chis Chango ubojito je vozio ravnjake na bubnju u stilu onih vremena kad je rock nosio nepromjenjivi ritam i izazivao trans koji je od njega kasnije preuzela techno glazba. Spaghetti je unisono ‘češao’ svoj bas s Changovim ritmom, a Chandler bio u pozi punk-metal gitarskog antiheroja, poput neke iščašene verzije Iggyja Popa s majicom s likom nikad prežaljenog Dimebag Darrella. No nedostajalo je da tu pravocrtnost sigurne vožnje razbije neki country element, jer ruku na srce, ovaj bend koji se nekada prpošno kitio epitetom ‘najboljeg na svijetu’ i nije baš ostario kao neki gore spomenuti velikani u ovom tekstu.
Da ne bi bilo zabune, nosio me dobrim dijelom njihov koncert svojim beskompromisnim ritmom. Onaj osjećaj kad ste zadovoljni vidjeti na pozornici stare bezobraznike koji provociraju nas gubitnike koji još ne shvaćamo koliko nas je oštetilo upadanje u ‘mašinu’. Bezobraznike koji ‘deru’ svoju priču kao da se ništa u rocku nije promijenilo. A opet, promijenilo se sve. I u svijetu i u rocku. Od svjetonazora, pa nadalje. Toliko se promijenilo da se Supersuckersi čine posljednjim bendom svoje vrste, jer mlađih po stavu i stilu od njih nema. A nekad je takvih rock bitangi bilo ‘na tone’, od Zodiaca Mindwarpa do Little Ceasara, od Rose Tattoo do Circus Of Power…
Kao što su se, na kraju krajeva, i Supersuckersi ipak promijenili, jer je bilo teško povjerovati nešto kasnije Spaghettijevim riječima da je upravo njihov novi album nešto najbolje što su snimili do sada, toj toliko puta izlizanoj frazi koju su obilato mnogi besramno izgovarali i od svog lika i djela nesvjesno stvarali pozu. Supersuckesr nekako nisu dovoljno ostali nepromijenjeni, kao što se nisu ni značajno promijenili. ostali su negdje između. I u zraku se sve više njušila kalkulacija kako je koncert prolazio. Koliko god teško bilo priznati, sinoć se činilo da je i od Supersuckersa kao najupečaljiviji moment ipak ostala poza.
Pravovjernost su ipak bolje iskazali Erotic Biljan & His Heretics.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
