Nakon što je krajem 2015. s Golim ženama i albumom ‘Nema labavo’ zacementirao status jednog od najboljih i najduhovitijih domaćih repera sa sigurno najčvršćim pratećim bendom na sceni, Stjepko Galović Kandžija (ili, brate, Hamdija) vraća se sa solo uratkom ‘Beton’ kako bi taj status valjda dodatno i zabetonirao.
Na deset pjesama “Betona” nalazimo Kandžiju samog, bez benda ili s ponekim gostom kako u betonskoj garaži ispaljuje svoje domišljate nebuloze, koliko god ta dva pojma jedan uz drugi paradoksalno zvučali, a sve to preko beatova koje mu je slagali Koolade, Hrvoje Marjanović Sett, Josip Džijan Siky i drugi. Izostanak Golih žena, naravno, znači i manjak finijih aranžmana koji su od “Nema labavo” učinili jedan od najboljih domaćih albuma u posljednjih par godina, ali Kandžija svojim šarmom, flowom i vrckavošču nadoknađuje njihovo izbivanje koliko je potrebno da stvari funkcioniraju na razini na koju smo od Stjepka dosad navikli.
S istančanim smislom za autoironiju koji u pravilu tako nasušno nedostaje mnogim hip-hop izvođačima Kandžo će ismijati te wannabe gangstere koji se vole hvaliti svojom opakošću, parama i slavom koje nemaju već u uvodnoj “Ko te šta pito” na kojoj će odmah pokazati raskoš svog stila. U Hamdijinom svemiru uvijek se dosta puši i jede, pa će tako prvu bazuku zapaliti u istoimenoj pjesmi u kojoj “pola svijeta gladuje, al’ Pharell Williams nek’ nam je happy.” Istoj temi vraća se i u drugoj stvari nazvanoj prema drugom eufemizmu za jointe, “Trube”, a u kojoj dokazuje da je jedini ovdašnji tekstopisac koji je u stanju smisliti cijelu strofu posvećenu jednom od omiljenih likova scene, Igoru Pavlici “iz Jinxa, Kawasaki 3P-a i Haustora, nema većeg majstora”, a o kojemu nam otkriva da “kad je pijan čita Tolstoja.” Respekt obojici.
Ako nas je na “Nema labavo” nahranio s malo kruha, masti, paprike i fišem, na “Betonu” će nam “najbolji kuhar podzemlja” skuhati “Grah” u jednom od jačih brojeva ovog albuma, a u kojem još jednom svoj smisao za humor učinkovito dokazuje kada u jednom trenutku zavija poput psa, da bi se odmah zatim gotovo ispričavao: “zalajo sam bezveze”, ili kad se na drugom mjestu zalaufa da bi zapeo u ponavljanju “bla, bla, bla”, popraćen komentarom: “Kako brzo repa”, na što on odgovara “bla, bla, znam.” Mast graha prelit će se odmah zatim djelomično i na nešto sporiju “Mast sa duše”, još jednu dekonstrukciju besmisla društvenih paradoksa u zemlji i svijetu.
Od spomenutih gostiju izdvaja se reper Spinoza koji uvjerljivo nadopunjuje pjesmu “Muha”, te stara suradnica, glumica i pjevačica Ivana Rushaidat koja pjeva refren na nešto slabijoj “Sanjam”. Album će završiti s “Zaglavi” baziranoj na semplu izvučenom iz Edanove “Primitive Plus”, te posljednjom “Ekipa s basketa” o košarkaškim entuzijastima iz kvarta čije su se potencijalne karijere pretvorile u vikend haklove uz pivo dok na njih viču babe iz zgrade da se stišaju.
Naslovnicu albuma krasi Kandžijina bista koju je izradio Vjekoslav Filipović, a koju možda jednog dana okače na Trg Stjepka Galovića za koji Kandžija na albumu kaže da će ga kad-tad dobiti. Ako se nas pita, Stjepko je sjajan lik i on ga zaslužuje. “Beton” je više od međualbuma između dva izdanja Golih žena, no i dalje napeto čekamo i izdanje s punim bendom na kojemu bi rad isto tako trebao uskoro početi.
Ocjena: 8/10
(Zlatne žbice / Dostava zvuka, 2018.)