Kultur Shock započeli su veliku balkansku turneju, nazvanu ‘Kultur Shock Utopia Tour’. 17. srpnja će nastupiti u Puli u sklopu filmskog festivala, a dan kasnije u Zagrebu u Vintage Industrial Baru. Sa Srđanom ‘Ginom’ Jevđevićem, glavnim ‘utopistom’ grupe radio sam dopisni intervju još dok su u Seattleu trajale užurbane pripreme benda za polazak, ali i u trenutku dok je Gino završavao svoj angažman oko glazbe za kazališnu predstavu ‘Hamlet’. No, inspiracije za odgovore nipošto mu nije nedostajalo, dapače, otvorio je dušu, a protresli smo štošta, od Donalda Trumpa do Krista Novoselića.
Prije par tjedana kratki animirani film „Bježim i kad nisam kriv”, Sarajlije Berina Tuzlića nagrađen je na FILMAKA-i u Los Angelesu. Dakako, poveznica je u tome što je taj animirani film ujedno i video spot za vašu pjesmu „Country Mohammed”. Što će, reći: to nije više samo spot, već nagrađeni spot. Jeste li s Berinom razmijenili čestitke?
Gino Jevđević: Naravno da smo slavili! Ovaj spot je oduvijek za mene bio kraj svijeta, a sada mi je drago da se i sam svijet u to uvjerio. Međutim nagrade kao nagrade nisu važne i često ih oni koji ih najviše zaslužuju dobiju tek onda kada je sve gotovo, i više im priznanja kao takva nisu neophodna niti potrebna. Najčešća su i najvažnija priznanja ona koja se dobiju posthumno. To je sindrom pijevaca koji pjevaju prije svog vremena. Znamo kako završe, u supi. Isto tako sam čuo da ljudi skroz-naskroz pobudale pred smrt za nagradama, te kako im se bliži vrijeme da odu sa ovog svijeta pokušavaju na sve moguće načine da se uključe u bilo koji projekat kojim se ponudi. Zoki prijatelju, ako ja tako pobudalim molim te kaži mi to ovako. Ako ne budem poslušao zatvorite me da se ne brukam. Jebo priznanja.
Možemo mi razmišljati o sebi koliko hoćemo da smo bijeli, da smo Evropa i da smo kulturni, ali valja ubijediti zapadni svijet u to. Oni nas ne smatraju ni ravnopravnima, a bogami ni bijelima. Vjerujte mi, s tim se suočavam svakoga dana.
S Berinom ste surađivali i kad je svirao u sastavu Bezbeli Apstraklije, tada ste snimili i singl „Razbataljon”, no vjerujem da vaše poznanstvo seže i dalje od toga.
Gino Jevđević: Sarajevo je čudan grad. Možemo otići na kraj svijeta i raditi sa kim god hoćemo i gdje god hoćemo, ali nekako uvijek završimo sa rajom. Nije to zbog toga što jedni druge guramo ili jedni drugim namještamo poslove, dapače ima hiljade i hiljade primjera gdje jedni drugima jebemo majku i podapinjemo noge jedni drugima, ali nekako spontano uvijek ispadne isto da nam zatrebaju ljudi koji nas razumiju, a mi iz šehera sami sebe najbolje razumijemo. Smisao za humor je najbolji primjer toga. Smisao za humor je najbolja karakterizacija, a i najpozitivnija, jedne socijalne grupacije.
Zanimljivost kod toga spota je i njegova provokativnost, što je i odlika sarajevskog humora, ali i samog teksta pjesme. Naime, živimo u nezgodna vremena kad sve što provocira, ili bi moglo provocirati političku i vjersku korektnost, te koreketnost među spolovima može potencijalno izazvati probleme. Stoga je li bilo ikakvih neugodnih reakcija po pitanju „Country Mohammeda”?
Gino Jevđević: Ma kome god smeta nek’ ne sluša. Bar danas ima za svakog ponešto. Ali nije to to; ljudi više voli da daju svoje mišljenje o onome što im se ne sviđa nego onome što im se sviđa. Pogledaj YouTube; od recimo hiljadu onih kojima se sviđa ono što ti radiš (palace gore) ima otprilike desetak njih kojima se to ne sviđa (palac dole). Međutim svih tih deset će napisati komentar i nasrat po glavi kompletnom projektu i bit će glasniji od svih onih hiljadu kojima se sviđa. To se zove internet – ljudska psihologija. Zato ja nemam Facebook profil, niti sam ga ikada imao i niti ću ga imati. Nagovorila me je žena, a i bend da imamo fan page, pa eto kome se sviđa nek’ pogleda, ali majke mi, ja tu ni ne odem to uređuje Chris, moj bubnjar, Val, moj gitarista, moja žena i naš menadžer pošto je on jedini koji govori naš jezik. Zašto bih ja učestvovao u minimizaciji lika i djela samoga sebe? Slobodno vi to tamo meni serite po glavi, ali bez mene. Naši ljudi su najsmješni kad je kritika u pitanju. Kad me god neko pita: “Mogu li ti ja nešto iskreno reći?” ja kažem molim te nemoj! Laži me i govori mi da sam najbolji, samo mi nemoj govoriti ništa iskreno jer je to dozvola da mi sereš po glavi. Ili ona: “Znaš šta vama ne valja?” Naš razgovor je počeo i završio u isto vrijeme u tom slučaju. Nego ja se raspisao o kritizerskom karakteru našeg naroda, a i ne samo našeg, a ti me upita totalno drugu stvar. Naravno je da je bilo izgreda i uvijek će ih biti. To je sudbina ovoga benda da nema izgreda i ljudi koji nas ne vole mi bi vjerovatno prestali sa radom. Mi predstavljamo multikulturalnost i toleranciju ono što njih najviše nervira i boli.
Kakva je situacija u Americi sada nakon što je ženski pokret #metoo štošta razbucao u svijetu showbusinessa? Kako izgleda taj američki kulturni šok u ovom trenutku?
Gino Jevđević: Ma meni to sve izgleda kao jedna velika poza, da ti pravo kažem. Drago mi je da se prave vrijednosti počinju uvažavati i pikaju, ali isto tako to postaje poligon za novu klasu politički korektnih malih bogatih hipstera. Obično smo ranije imali desničare na drugoj strani što pokušavaju da unovče svoje političko angažiranje preko leđa neukog naroda i lažu oči u oči govoreći da će doći babaroga sa druge strane i da će druge nacije, druge boje i druge seksualne orijentacije razbucati njihov svijet. Moram ti reći da mi nije drago da su legitimni problemi kao što je seksizam, gay prava i rasizam sada izazvali to da ta populacija aktivista u svojim redovima isto tako ima karijeriste kojima nije dovoljno što smo najzad pobijedili konzervativni način razmišljanja, bar u smislu zdravog razuma, a brzo ćemo i praktično to primijeniti, ne bojim se. Nikad nisam, ni kod neprijatelja, kao i u svojim redovima volio da vidim one koji plešu oko već pobijeđenih i koji su na podu. Takvi se ne bore, takvi čekaju da pobjeda dođe, pa se onda pojave kao oslobodioci. Gdje su bili kad smo se mi osamdesetih borili protiv zatucanog Balkana i konzervativnog načina razmišljanja u ime onih kojima su sva građanska prava bila uskraćena?!
A politički šok? Mislim na Trumpa na vlasti? Koja je bila tvoja prva reakcija kad je pobijedio na izborima?
Gino Jevđević: Još uvijek, kao i prvog momenta kada sam vidio da je pobijedio, ne mogu da vjerujem šta se ustvari desilo. Svaki dan svako jutro se probudim i ne mogu da vjerujem da je ta osoba predsjednik Amerike. Kao da nije realnost, ili je samo reality show, što opet znači da nije realnost. Kako je uopće moguće da taj luđak, moje duboko izvinjenje svim ljudima sa mentalnim oštećenjem i bolestima koji ne zaslužuju da budu u poređeni sa njim, je ozbiljno shvaćen, a pogotovo kako je moguće da svakodnevno izjavi tolike gluposti i nebuloze, a sijede glave republikanaca iz kongresa i senata ili pognuo glavu i šute, ili se slažu sa njim? Mi smo navikli da naši političari kradu. Kod nas je to normalno i niko se od toga i ni zbog toga ne uzbuđuje. To nije slučaj sa Amerikom. Oni su zbunjeni s mafijašem kojem inteligencija nije baš najjača strana. Oni ne znaju šta da rade i baš kao i ja, ujutro se probude i ne mogu da vjeruju da je ovo sve realnost. Isto tako, njihov sistem nije zaštićen zakonima od dolaska na vlast jednog diktatora ili osobe koja će otvoreno da sarađuje sa špijunima i otvoreno krade. To nije nešto što je pojmljivo u američkoj politici. Prema tome niko nije imao potrebu do danas da uvede zakon koji bi ih štitio od takve zloupotrebe vlasti. Američko pravo je zasnovano na običajnom pravu, što znači da je u prošlosti trebao da bude slučaj koji je pravni sistem adresirao da bi se sprovelo u zakon. Ne da nije bio slučaj, nego nikad nitko nije ni blizu prišao pretvaranje američke demokracije u oligarhiju i mafijašku diktaturu. Naravno ni ljevca nije, ako je tako možemo nazvati, totalno nevina u ovom procesu. Ja imam teoriju da upravo zbog prepotencije i gledanja odozgo od strane ljevice prema radnom narodu je i došlo do ovoga.
Svakako nije to samo to i ne smijemo zaboraviti fašizam koji se budi i koji je još uvijek najuspješnije oružje neprijatelja; kad je narod gladan i nesretan, okreni se na drugu stranu i okrivi one koji su druge boje kože i imaju druge ideale i probudit ćeš nacionalni ponos koji rezultira fašizmom. Potplati vjerske ustanove koji su svakako na desnoj strani bez obzira, izuzev novog Pape koji je moj heroj, i zaokružit ćeš svoj uspjeh u promociji fašizma. Vrlo jednostavno i opisano u hiljadama knjiga, ali bez obzira na sve još uvijek se dešava i još uvijek radi. Da nije tragično, bilo bi to kao onaj “glup, ali upali” vic. Ljudi i njihova ideologija pravde i slobode se dijele na dvije grupe: oni koji vjeruju u kolektivni pojam pravde i slobode, tj. takozvani “naši protiv njihovih”, i druga grupa kojoj ja pripadam stoji iza definicije lične, personalne osobne pravde i slobode za svakoga pojedinca neovisno kojoj grupi nacionalnoj rasnoj vjerskoj ili bilo kojoj drugoj ta osoba pripada.
Možda to sve i objašnjava posljednji singl „Mirakula fantastika”?
Gino Jevđević: Mirakula fantastika je izraz nemoći s moje strane. Nikad nisam bio nešto specijalno sretan da priznam da sam poražen, čak štaviše, moji drugovi iz djetinjstva će vam reći da sam užasan kada gubim košarkašku, fudbalsku ili bilo koju drugu utakmicu pa čak Monopol, i kad igram remi i preferans. Međutim, dozlogrdilo mi je da pišem o stvarima koji su oko nas. Kako već rekoh, ja bih volio da pišem o pticama i o cvijeću, ali već dugo ih nema u našim krajevima i na našoj planeti, stoga sam odlučio da odsanjam ovu pjesmu. Pošto smo do sada prorekli mnoge stvari, a nisam najponosniji jer se ništa puno lijepog nije desilo, tako mi sada samo preostaje nada da možda možemo pronaći ljepšu budućnost.
Prije toga smo svjedočili pjesmi „Refugee Song” i crowdfunding kampanji za pomoć izbjeglicama, još prije, suradnji s Edom Maajkom, nekako se čini da nikad niste bili angažiraniji kad je riječ o ukazivanju problema unutar društvenog konteksta, ili se možda varam?
Gino Jevđević: To smo mi i to sam ja. Volio bih da to ne ostane samo na socijalnom komentaru jer lako je nabrajati probleme i sranja koja se dešavaju. Volio bih nešto učiniti po tom pitanju tako da se ta sranja prestanu dešavati. Naravno to je mnogo teže nego pričati, međutim nije li život prepun izazova koji baš i nisu najlakši? Bar je moj takav. Boriti se perom je časno, ne žalim se ja, i ne minimizira borbu kojoj sam se priključio, ali mi nekako u dubini duše bude teško kad shvatim koliko je ta borba duga i mukotrpna. Ne mogu se baviti politikom. Posrao bih se sam sebi na glavu i na sve ono što sam govorio čitavog svog života; ” Ne slušajte nikoga, pa ni mene”, ali kako čovjek na pošten način da se uključi i pokrene narod na pravu stranu, to još uvijek ostaje ogromno pitanje? Odavno sam sam sebe prestao smatrati muzičarem, socijalnim komentatorom ili čak i umjetnikom. Zajedno sve sam to ja. Jedno bez drugog ne ide.
Vjerujem da je izbjeglištvo nešto na što si posebno osjetljiv. Kod nas je problem što nekako sve ide u tom smjeru kako bi opala empatija prema problemima izbjeglica. Čudi li te to?
Gino Jevđević: Ne čudi. To je proizvod fašizma. Ne samo ljudi, nego i sva živa stvorenja jako brzo zaborave probleme u kojima su bili i naviknu se na dobro, tako da im problemi nekoga drugoga postanu strani i opterećujući. Potreban je izuzetan intelektualni naboj da bi se probudila ljubav prema bližnjemu svome u momentu kad ti baš i nemaš nekih direktnih problema te vrste.
Samo pomislite koliko puta ste promijenili kanal na TV-u kad vidite scene koje vas opterećuju ili rastuže. Lakše je gledati program koji vas ljuti, nego program koji vas čini tužnim, onaj s gladnom djecom kojoj treba pomoć. Kompletna negativna energija se udruži sa adrenalinom i osjećate se snažnijim i spremnim za borbu. Bilo kako bilo, u tom slučaju budite svjesni da bez obzira koliko podržavate ideju individualne slobode i demokracije, u tom momentu ste dio kolektivne ideje koja se u istoriji naziva fašizam. Velika je snaga i samosvjesnost potrebna da sam sebi priznaš: “U ovom momentu ja razmišljam kao fašista”. A taj mali fašista je u svima nama. Još jedna vrlo važna stvar jest pitanje kuta i značenje te riječi uopćte. Razlika je u našoj predodžbi individualnog mišljenja i razmišljanja. Pojam mijenja svoje značenje u zavisnosti gdje se upotrebljava i u kojoj domenu interesa. Kult ima pozitivno značenje kad se upotrebljava u opisu umjetnosti, ali ako se upotrebljava u opisu socijalnog ili političkog uređenja riječ ‘kult’ i njeno značenje se dijametralno mijenja i to postaje jedan od najnegativniji pojmova uopće. Kult ideje je isto toliko opasan kao i kult ličnosti.
Na trenutnoj europskoj turneji dolazite i na Balkan, to je vjerujem uvijek posebna stvar za tebe, još od prvog koncerta na pulskom X Art & music festivalu?
Gino Jevđević: Jeste i da ti pravo kažem to mi ne popušta koliko god da godine prolaze i ja starim. Nadao sam se da ću tokom vremena prestati da se dodatno nerviram, a ja se uvijek svakako nerviram, kad dolazim da sviram kod nas kući. Nadao sam se da ću tokom vremena prihvatiti svaku svirku kao da je ista bez obzira gdje se ona dešavala, u Parizu, Barceloni, New Yorku, Zagrebu, Sarajevu… ali to se nije desilo. Još uvijek mi je frka prije nego što dođem dole da sviram. Frka me hvata u autobusu, u avionu, za vrijeme tonske probe, kad hodam po gradu i ne mogu da se opustim, međutim to sve nestane u momentu kad se svjetla ugase i za izađem na stage. Kad mi je najljepše na svijetu i odmah zaboravim na sve poteškoće koje sam psihički doživio toga istoga dana iščekujući željno da koncert počne.
Vjerujem da je onaj prvi koncert u Puli jedan od onih koji nikad nećeš zaboraviti?
Gino Jevđević: Knjige su napisane o tom našem koncertu, naravno ne samo zbog nas, nego zbog toga koliko je Art and Music Festival u Puli kulturno značio ne samo Hrvatskoj i regiji, nego i u Evropi. Ante Perković, naš pokojni veliki književnik i veliki mislilac ovoga vremena, meni je lično dao najveći kompliment koji ću sa sobom zajedno ponijeti kad odem s ovog svijeta. Pula sama po sebi je bila i ostala centar našeg mentaliteta, mentaliteta Sedme republike. nekako sve dođe na svoje i sve ima smisla tako da je najnormalnije da smo prvi put poslije 10 godina postojanja benda zasvirali na Balkanu baš u Puli . Boli me kurac hoćemo li u budućnosti svi biti svi u istoj državi ili ne, jer država je svakako umjetna tvorevina političara, ali neću da mi treba pasoš, ako hoću i padne mi na pamet da tebe vidim. Hoću da sjednem u auto i bez čekanja na granici prođem i dođem da te vidim. Intervju u Feral Tribuneu poslije toga koncerta je možda moj najdraži intervju svih vremena, ne kažem da je najbolji, ne kažem da sam najviše rekao, ne kažem ništa ali Tamara je napravila ono što sam mislio da je nemoguće. Sjela je sa mnom i sve ono što sam ja rekao, kako sam ja rekao, opisano mojim riječima, je izašlo u Feralu. To se često ne dešava, čak ni kad intervju radim ovako da ti meni pošalješ pitanja, a ja tebi odgovore preko interneta.
Vaš posljednji studijski album snimli ste zahvaljujući uspješnoj crowdfunding kampanji, planirate li nastaviti tom praksom? Čini mi se da vam se omilila, čisto i kao povod za razmjenu pozitivne energije s publikom na jedan drukčiji način?
Gino Jevđević: Ma jok druže, nije nam se omilila i čak štaviše i nije mi ni taj put bilo drago da to radim, ali morali smo. Ja sam mislio da se opraštam, međutim raja je bila navalila i uradili smo to. Poslije toga smo mi izdali album uživo te dva singla, sve o našem trošku. Prihod od prodaje albuma uživo smo baš zbog toga što smo posudili pare od raje u potpunosti poklonili sirijskim izbjeglicama. Kontam; jebo pare, nisu one nas napravile, nego mi njih. Osim toga, to je staro pravilo, kad tebe neko pomogne, ti pomogneš nekom drugom. Obično ne “ja tebi, ti meni”, nego “ja tebi, ti nekom drugom, neko drugi nekom trećem, a taj treći možda jednog dana meni, ‘ko zna”. Ovaj album sada radimo kompletno o svome trošku kao i sve prije i poslije.
Obzirom da si kućni prijatelj s Kristom Novoselićem koristim ovu priliku da nam malo pobliže razjasniš to kako je moguće da je u post-Nirvana periodu svu slavu dobio Dave Grohl? Kako je moguće da Chris medijski skoro pa ni ne postoji?
Gino Jevđević: Zato što je Balkanac druže, eto zašto. Možemo mi razmišljati o sebi koliko hoćemo da smo bijeli, da smo Evropa i da smo kulturni, ali valja ubijediti zapadni svijet u to. Oni nas ne smatraju ni ravnopravnima, a bogami ni bijelima. Vjerujte mi, s tim se suočavam svakoga dana. Prije jedno dvije godine sjedim ja u Seattleu na nekoj dodjeli nagrada i promociji raznoraznih knjiga u kojoj smo svi nešto srali pa sam srao i ja. Izađe tada frajer za kojeg nikad u životu nisam čuo i kao o biva veliki drug i prijatelj Kurtov i on je tad napisao knjigu o Nirvani. Mi smo svi pričali po pet minuta, on je pričao pola sata. Nabrojio je skoro sve; grupieje, menadžere, producente, jarane koji su im nabavljali drogu, jarane koji su kao bili najbolji u organiziranju partija, elem svi izuzev pogodi koga? Krista. Ja nisam mogao izdržati, pa sam od svojih pet minuta, sreća bio sam poslije njega, i posvetio ih tome da pitam tog tipa kako to da nije čuo za basistu u benda i upitah ga na kraju javno; ” Do you not know how to pronounce his name, or you just racist and bigoted?” Sjebe to čovjeka, znaš. Krist se tu nije ni pojavio, a ne bi ni ja da sam na njegovom mjestu. ‘Ko im jebe mater, nikad Nirvanu nisu ni volili u tom gradu, nego su morali, jer ih je kompletan svijet prihvatio, a sad ih svojataju k’o najrođenije. Nisam mu ja kasnije ni rekao ništa o toj glupoj zabavi, ali mu je rekla druga raja, pa mi je rekao da nisam trebao.
Jesi li ikad u tom svjetlu razmišljao da ga pozoveš u Kultur Shock, bar eto na jednu koncertu sezonu, pa da ga dovedeš i ovdje do nas? Nekako se čini kao pravi čovjek za to?
Gino Jevđević: Ma ja bi sutra znaš, a mislim da bi i on, međutim on je promijenio način života i ne znam uopćte koliko hoće više da svira. Mi družimo kod njega na selu. Neću da ga guram. Teško je ponovo početi da radiš ono sa čim si raskrstio. Zato ja još uvijek pičim s ovim svojim bendom jer znam u momentu kad prestanem – prestao sam. Ako ikad bude htio da ponovo svira zna da mi to može reći.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
