‘Da, Charlie Hebdo je mrtav, ismijavao je proroke/ Zaista, ubiti ćemo, bez kajanja, sve one koji dolaze da nas izazovu/ Zašto tražite borbu?/Ono što posijete to ćete i požnjeti/ Za sve kojima su oružja puna, vrijeme je za pobunu…Moramo udariti na Francusku, vrijeme je da ju ponizimo, želimo vidjeti tisuću tisuća patnji i smrti… ‘
Pjesma čiji se stihovi nalaze iznad zove se “On Va Pas Se Laisser Abattre”( “Nećemo biti pobijeđeni”) i komponirali su je sljedbenici ISIS-a. Na internetu se pojavila negdje oko ožujka 2015. godine, otprilike osam mjeseci prije napada na Charlie Hebdo. To je samo jedna od tzv. novih nasheeda – oblika tradicionalnog arapskog pjevanja koji su uspjeli zaobići stroge zabrane Islamske države vezane uz glazbu i glazbeni izričaj, a u arapskoj kulturi, nešto poput latinoameričkih narcocorridosa, egzistiraju od početka 70-ih kada su ih, za inspiraciju, počeli stvarati islamski fundamentalisti u Siriji i Egiptu.
Tako je, recimo, u samim počecima talibanske okupacije Afganistana, sredinom 90-ih, u jednoj nasheed grupi bio i Bin Laden. Pod propagandnom mašinerijom Islamske države, nasheede su dijelom izgubile svoj ‘orijentalni melos’, aproporicirane su, ponajviše iz razloga što motiv pjesama više nije bio pridobiti lokalno stanovništvo svojoj grupi ili cilju, nego radikalizirati potencijalne obožavatelje na Zapadu. Nasheede se iz ISIS-a izvoze u pop formatima, trapu, a sve to prisutniji je i tzv. ISIStep, podžanr nasheeda najsličniji EDM-u, elektronskoj dance glazbi.
“On Va Pas Se Laisser Abattre”, gorespomenuta pjesma, navodno izvođena u Daft Punk – francuskom house stilu, poslužila je kao okidač za istragu novinara New York Timesa, Alexa Marshalla – njegova je priča uobličila prvo izdanje novog podcasta, Pitch, objavljenog ovog tjedna preko platforme Audible.
“Kao da je netko uzeo vaš omiljeni glazbeni žanr i promijenio ga na način da manipulira ljudima. Nešto slično činilo je Muslimansko bratstvo tijekom 70-ih. No, ono što ISIS čini drugačije jest da svoju glazbu izvoze na više različitih jezika – na primjer, neke od najzvučnijih, najmelodioznijih pjesama su na francuskom jeziku”, objašnjava Whitney Jones, domaćin podcasta.
‘Naravno, ne funkcionira to tako da ljudi poslušaju jednu pjesmu i kažu “Okej, sada ću se pridružiti ISIS-u”, ne, ali je dio procesa radikalizacije koje se može inducirati u slušatelja. Oni razumiju da glazba ima moć da ujedinjuje ljude. Kao dio većeg propagandnog programa to je faktor koji motivira radikalizaciju, osjećaj identiteta, pripadnost grupi, to ne važi samo za ISIS, postoji mnogo radikalnih skupina koje se inicijalno povezuju glazbom.
Nitko točno ne zna tko piše te pjesme. Opći je konsenzus takav da, navodno, riječi pišu pjesnici, melodije glazbenici, a pjevači to sve skupa otpjevaju.
Phillip Smyth, istraživač na Institutu za Bliskoistočne studije, u svojem intervjuu za Guardian objasnio je to na sljedeći način: ‘Islamska država neće objaviti priopćenje i reći, “Okej, ovo je naša službena pjesma”. No, ona će biti prepoznata među ratnicima i džihadistima i postati će neka vrsta njihove himne s kojom će, potom, upoznati i Zapad. Ona speluje sve ono za što oni stoje – uspon Islamske države, pobjedu nad neprijateljima itd. Također, dobro zvuči. Čak i za “nevjernika” poput mene, ona ima određenu kvalitetu i budi stanovite duhove.”