Pogled na početke Maidena iz osobnog kuta evocirane slušateljske prošlosti. Iz perioda kad još nisu bili legende.
Nedavno mi je sasvim slučajno pao pogled na košaru CD-a na sniženju, dok sam čekao u redu na blagajni u Dancing Bear shopu. Obično nije gužva, ali taj dan ju je napravio neki, rekao bih, Francuz, koji je s prodavačem utanačivao narudžbu nekih box setova. A u košari naslagani albumi Maidena. Sve po nekih 60 kuna.
Počeo ih listati iz dosade i valjda da se opet uvjerim koji albumi najbolje kotiraju među metal publikom, koja bez obzira kojoj dobnoj populaciji pripadala je i dalje sklona fizičkim izdanjima. Što se Maidena tiče, neke stvari ostaju iste. U košari se nije moglo naći ništa od opusa koji započinje s „The Number Of The Beast“ i završava sa „Seventh Son Of The Seventh Son“ albuma. Klasika. Među metalcima to dođe kao najstabilnija valuta. Zlatni standard.
Dominirali su dakle naslovi svega snimljenog od 1990. pa nadalje, ali među njima i prva dva albuma „Iron Maiden“ (1980.) i „Killers“ (1981.) na kojima je pjevao Paul Di’Anno. Prisjetih se mladosti i uzeh oba. Naime, nikad ih nisam preslušao na CD-u. „Killers“ mi je kao klincu bio prvo loše iskustvo u nabavci second hand vinila poštom. Iako su na cvjetnjaku bili buvljaci vinila i stripova svaki vikend, dosta se naručivalo i poštom po sistemu, uhvatite oglas u novinama, javite se, pitate za naslov, dogovorite cijenu i plaćate pouzećem. Uglavnom, sjećam se da sam taj „Killers“ platio više nego što bi me koštao neki drugi novi album u dućanu, a kad je stigao izgledao je kao da je prošao svaki tulum u Jugi. Bio je čak istrošen i selotejp kojim su bili obljepljeni rubovi izlizanog omota na kojem je bilo potpisano i nekoliko bivših vlasnika, a sam vinil bio prilično izgreban i pucketav. Ploča iz ‘teške rotacije’. Klasični rizik poštanskog trgovanja second hand pločama. Kupuješ mačka u vreći. Reklamacije nema.
A i to je bio negdje kraj ’83. ili početak 84., imao sam 12 godina, jer sam ubrzo kupio upravo objavljeni „Piece Of Mind“ (objave licencnih izdanja kasnila po nekoliko mjeseci kod nas). Uglavnom, tad je bio običaj da je svaki klinac koji je zagrizao u glazbu imao neke starije mentore i dakako se uvijek raspravljalo koji je album ili bend bolji i zašto. Oko tog novog vala britanskog heavy metala se tada dosta debatiralo, a po pitanju Maidena su postojala dva tabora; stariji i mlađi.
Stariji je priznavao samo prvu fazu s Paul Di’Annom, mlađima se više sviđao Bruce Dickinson kao pjevač. Te prepirke se iz današnje perspektive čine neobičnima, jer je odavno zaključeno i usvojeno da bez Dickinsona nema ni Maidena. Jasno je to i Steveu Harrisu odavno. No tada nije bilo tako iz više razloga. Naknadnim preslušavanjem prva dva albuma sam ponovno evocirao neke stvari, a nekako je i trenutak za to, baš uoči današnjeg koncerta u Areni.
Za početak, progresivna priča o tadašnjem novom valu britanskog heavy metala sastojala se u tome što je stasala nova generacija glazbenika koji su odrasli na Black Sabbathu, prog i glam rocku, no taman je u igru ušla i dimenzija punka, njegova agresivnost, izravnost, žestina i prioritet pjesme od tri minute. Također je isparila i bilo kakva izravna veza s bluesom jer je to previše podsjećalo na hard rock. Tada je i antagonizam između onih koji su se okrenuli novom zvuku spram onih koji su ‘ostali’ na Deep Purpleu unutar žanra bio jednak onom kakav je imao punk spram svega prije njegove pojave.
Heavy metal je početkom osamdesetih predstavljao ubrzanje i agresivnost, te prilagodbu ustaljenih, prvenstveno prog rock formi, u kraće, dinamičnije i agresivnije fraze. Bila je to žanrovska revolucija čiji je proto-motor bio Lemmy Kilmister i njegov Motörhead, da bi udarni val najuspješnije potom formirali Judas Priest i Iron Maiden, ujedno bendovi koji su dolazili s periferije i koji su predstavljali ujedno i novi val rokerskog anti-establishmenta. Maideni su primjerice i gradili svoj imidž u početku pljuvanjem po rock dinosaurima kakvi su bili Deep Purple i Rainbow. Bili su ‘udarna grupa’ undergrounda, malo manje s prvim, ali daleko više s drugim albumom „Killers“.
Zanimljiv je taj njihov početak, formiranje tog prvog udara. Naime, prvi album odaje nesklad željenog i postignutog. Kao da je Steve Harris na eponimnom prvijencu maštao o nekom pjevaču poput Brucea Dickinsona. Na „Iron Maiden“ albumu se čini predubokim jaz između prog rock broja „Phantom Of The Opera“ i brutalnih ‘uličnih šamara’ poput „Running Free“, „Charlote The Harlot“, „Prowler“ i „Iron Maiden“. „Phantom Of The Opera“ je proto-dickensonovska pjesma koja zahtijeva daleko više teatralnosti od one koju je moglo pružiti huligansko režanje Paul Di’Anna. Kako se ona, neprimjerena njegovom vokalu, tu zatekla i odakle je došla inspiracija, možda treba potražiti u činjenici da je i u vrijeme najveće ekspanzije punka u sedamdesetima najviše albuma prodavala grupa Queen i da je slaganje mini opere bio stilski izdanak koji se na koncertima lako i efektno mogao primiti.
No manjkava vokalna interpretacija Di’Anna imala je u sebi onog bezobraznog i bezobzirnog rokerskog šarma koji je u toj početnoj fazi bila oštrica koja je bendu trebala za proboj. Imao je on ono što Dickinson nema. Za razliku od Dickinsona koji je u kasnijoj fazi grupe teatarski moćno mogao otpjevati i dočarati svaki povijesni ep ili neki biblijski motiv (na čemu su nastali Maideni kakve danas ‘svi vole i znaju’), Paul Di’Anno kao da je pjevao proživljeno i iz osobnog iskustva, onako kakvo i jest osobno iskustvo; pomalo nespretno i nesmotreno u stalnoj borbi s osjećajem gubitništva, ali mladalački gnjevno i iz srca.
„Running Free“ je u tom svjetlu ‘njegova’ pjesma koju Dickinson može bolje interpretirati, ali ne može izvući tu prvotnu nit, kao i „Charlotte The Harlot“ koja u sebi nosi neuništiv ulični šarm dijaloga s prostitutkom.
Zanimljiva je tu i inspiracija Dereka Riggsa vjernog ilustratora naslovnica albuma Maidena. Što se njega osobno tiče, od samog početka se također doima kao pobunjenik u likovnoj umjetnosti. Poznata su brojna sjećanja i uknjiženi memoari aktera britanske glazbene scene koji su kao pojedinci neprilagođeni sustavu pronašli utočište u umjetničkim školama, a mnogi od njih su tamo bili frustrirani forsiranjem apstraktnog izričaja od strane profesorskog kadra. Riggs je svojim radom tu u potpunoj kontri kao horor-realist ili pak horor-naturalist. A time ga se ujedno može smatrati i utemeljiteljem heavy metal vizualizacije kao takve i koju su nebrojeni likovnjaci i bendovi prihvatili kao neizostavni dio imidža i imaginarija heavy metala kao takvog. Da se ne govori i o uvođenju konstantnog trademark simbola tj. maskote Eddieja bez kojeg vizualizacija Maidena ne može proći.
No tu je znakovita jedna druga stvar kad je riječ o prva dva albuma, kad se sagledaju Riggsovi cover radovi. Naime, „Iron Maiden“ i „Killers“ u njegovom umjetničkom imaginariju kao da su albumi blizanci. Eddie je na gradskim ulicama, a po bojama i oblačnom nebu kao da je riječ o istoj ljetnoj noći, gdje se u prvom kadru (tj. prvoj naslovnici) monstrum pojavljuje, a u drugom („Killers“) brutalno uzima prvu žrtvu. To su ujedno i jedine naslovnice na kojima je Eddie likovno oživotvoren na gradskoj ulici i u sadašnjosti. Nakon toga, čim je Bruce Dickinson ušao u igru na „The Number Of The Beast“ započinju ‘Eddiejeve pustolovine’ po mitskim mjestima prošlosti i budućnosti, kao što su i Maideni od tada zauvijek izgubili svoj ulični rokerski šmek.
U smislu sjedanja djelića u slagalici na svoje mjesto u toj prvoj fazi rada, „Killers“ je definitivno ključ svega. Za Maidene to je prvi jasno tematski određen album što se pokazalo i kao prvi korak za sve tematske albume nakon njega. Kao drugo, ekipirana je instrumentalistička jezgra dolaskom Adriana Smitha i kao treće i najvažnije to je album u kojem su sve pjesme napravljene u domeni izričaja Paula Di’Anna. Na tom albumu nema dvojbe oko toga da netko u tom bendu još uvijek traži svoje mjesto.
„Killers“ je tutnjava tada jednog posve novog i modernog zvuka, nemilosrdna poput imaginarnog smrtonosnog udarca koji je zadao Eddie na naslovnici, kao što isti taj imaginarij spoja Riggsove apstrakcije i zvuka Maidena upućuje da je promukli psihotični glas Paula D’ Anna ujedno i Eddiejev glas, da ga nijemo čudovište kojim slučajem ima.
Rock-operetni stil sveden je na minimum i potpuno prilagođen vokalu što se itekako osjeti u jednoj „Murders In The Rue Morgue“ ili pak izuzetno jezovitoj naslovnoj „Killers“. Tada je opravdano taj album podijelio Maidenovo pleme u nastanku, jer je bio miljama daleko od prvijenca s jedne strane, a s druge prejaka smjernica za budućnost iz koje je dosta elemenata crpljeno i na narednom „The Number Of The Beast“ s Bruceom Dickinsonom kao frontmenom. Jednostavnije kazano; „The Number Of The Beast“ je definitivno bio uspješniji i otvorio vrata širokom auditoriju, ali nije imao underground progresivnost „Killersa“.
Iz današnje perspektive gledano, pitanje je i koliko bi Paul Di’Anno mogao nadmašiti sebe na trećem album da je kojim slučajem ostao u bendu. Jer s metal epikom se nije mogao nositi, a epika je ključna stvar u metalu, kako se ubrzo pokazalo. Dolazak Dickinsona bio je prirodan slijed razvoja karijere grupe jer Maideni nisu namjeravali tavoriti u undergorundu. U konačnici je to nosilo prisvajanje više regresivnih, a manje progresivnih elementa, što je potvrdio drugi album s Dickinsonom tj. „Piece Of Mind“.
„Pljuvali su Purple i Sabbath, a sad zvuče isto kao oni“, sjećam se i dan danas rezignirane ocjene jednog od svojih ‘mentora’ iz tog vremena po izlasku albuma „Piece Of Mind“. Bili smo u njegovom stanu. Stavio je „Killers“ na gramofon i s tutnjavom pjesme „Wratchild“ zaključio kako više nikad neće zvučati tako. Potom je pustio kasetu koju mu je presnimio neki prijatelj iz inozemstva i rekao: „Ovo moraš čuti, ovo je metal budućnosti. Zovu se Metallica“.
Dakako, to je jedna sasvim druga priča koje tijekom osamdesetih donijela jednu drugu podjelu. Jedni su bili „Up the Irons”, drugi „Metal Up Your Ass”. Tek toliko o heavy metal slozi iz tih vremena.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
