U zagrebačkoj Močvari sinoć je nastupio The Stevenson Ranch Davidians, bend iz Los Angelesa predvođen poetom Dwayneom Seagravesom.
Ponedjeljak je klasično najveća pušiona za koncerte, pa je nekako bilo i očekivano da će nastup The Stevenson Ranch Davidiansa u Močvari biti po svoj prilici održan u foajeu kraj šanka. Tako je i bilo, no ipak se stvorila fina gužvica ispred benda, pa je atmosfera bila nekako topla, kućna.
Kao da se u nekoj prostranoj sobi okupilo društvance pred intimni koncert u trajanju jednog sata. Tek toliko da se duše napune tračkom neke zvučne pozitive na početku nadolazećeg radnog tjedna.
Neobično topla večer i južina koja vlada u gradu gotovo od ljeta nekako je bila u funkciji ugođaja tople zvučne americane koju je proizvodio kvartet Dwaynea Seagravesa, ujedno ritam gitarista i pjevača The Stevenson Ranch Davidiansa.
Grupa je ujedno i predstavljala svoj prošlogodišnji album „Amerikana“, taj sanjivi koloplet ozvučene poezije ‘zapakirane’ za neku dugu vožnju kroz pustinju.
Seagraves je bio možda malo napet u početku koncerta, vjerojatno zbog slabijeg odaziva i neobične situacije, a možda i zbog toga što je bubnjar Andy Campanella svirao pod temperaturom, no oni koji su se okupili su znali na što su došli, te dali toplu podršku. Bila je to prilika za čuti i jednu novu pjesmu, još uvijek neobjavljenu. Zvuk je za divno čudo bio prilično solidan u tim improviziranim uvjetima, četvorka je zvučala kao petorka zahvaljujući fluidnoj preciznosti basistice Jessice Latiolait koja je bosim nogama svirala uz bas gitaru i nožne Hammond orgulje.
Proteklo je sve kao neka seansa i s jednom pjesmom odsviranom na bisu, jer kao da nije bio trenutak za upiranje u ‘hoćemo još’ smjeru, jer ponedjeljci su takvi… bremeniti, pa je i ovaj koncert došao kao mala i slatka doza ugode i zvučne terapije.
Nekad treba voljeti ponedjeljak.