Mistična priča koja je započela proljetos singlom ‘Softest Tune’ dobila je svoj nastavak, tj. predivno debitantsko ostvarenje.
Prvo je iznenadila nastupnom pjesmom „Softest Tune“ ovog proljeća u kojoj kao da su se stopili stilovi i vokali Shirley Bassey i PJ Harvey. „Softest Tune“ na svako naredno slušanje zvuči zrelo i izuzetno ugođeno, te u nepune tri minute donosi velik raspon emocija i vokalne izvedbe. Takve pjesme nastaju u ‘radionicama’ dokazanih i iskusnih, rijetko onih koji tek dolaze. Stoga je i iznenađenje bilo veće, da pjesmu popisuje u tom trenutku potpuno anonima pjevačica, ili bar ona koja se trudila inzistirati na anonimnosti i umjetničkom imenu Mary May, kao i ispra vještom skrivanju lica, što se pokazalo dobrom strategijom jer mističnost u predstavljanju i pjesma ‘koja razdvaja planine’ samo su još više pojačali interes.
Onda su se počeli nizati drugi singlovi i decentni video uratci, u lipnju „Somewhere Else“ i „Let Me Work“ koji su bili potpuna suprotnost „Softest Tune“ i dokazivali kreativni raspon budućeg prvijenca, te prije par tjedana „A Lot“ koja odiše stavom Chrissie Hynde i izvedbom podsjeća na Dusty Springfield. Nedugo potom slijedilo je objavljivanje albuma „Things You Can`t Put Your Finger On“ na YouTube kanalu Mary May, za preslušavanje, dok ga se može i skinuti na www.marymaymusic.com.
Sama kantautorica svoj koloplet stilova i utjecaja stavlja pod nazivnik folk americane, no i to je neka vrsta krinke poput njene mističnosti, jer je prešućen ‘začin’ Antônia Carlosa Jobima, a upravo taj topli spleen brazilskog jazza daje karakterističnu dimenziju zbog koje se ova naša pjevačica izdvaja, kako iz domaćih, tako i zapadnih kantautorskih obrazaca i daje je divnu crtu originalnosti. Da ne bi bilo dvojbe, zvuči Mary May ‘zapadno’, ali zvuči i ‘južno’. Za uvid u tu njenu glazbenu stranu možda je najviše kriva Lela Kaplowitz koja je snimila ovog ljeta Maryjinu izvedbu upravo Jobimove „Girl From Ipanema“ na jednom ovoljetnom sessionu u Kulturnom centru Mesniča u Zagrebu, gdje se upravo otkriva ljepota njenog (zasigurno školovanog) jazz vokala, kao i taj otklon prema sanjivom ugođaju brazilijane.
Naravno, bilo bi bezobrazno tvrditi kako je jedna džezistica ciljano odlučila napraviti dar-mar na domaćoj kantautorskoj sceni namećući visoke izvođačke standarde, ne samo po pitanju vokala, već i pratnje iza koje stoje gitarist Marin Živković, klavijaturist Matej Deronjić, bubnjar Ivan Miloš i prateća pjevačica Dina Jerić. Bezobrazno iz razloga, jer tako nešto nije moguće napraviti kvalitetno, ako ne postoji duboki intimni, uistinu kantautorski, poriv. Mary May upravo je to priznala još prilikom predstavljanja pjesme „Softest Tune“, kao prvog dijela ‘glazbene slagalice’ koja je nastala kao posljedica intenzivno proživljenog emotivnog životnog razdoblja. Kakvo god to razdoblje bilo, jer očigledno nije za uši javnosti, definitivno je odvuklo ovu glazbenicu u vode za koje se nije ni sama nadala da će ući, te je uvuklo u glazbenu avanturu na kojoj joj uistinu možemo biti zahvalni.
Album „Things You Can`t Put Your Finger On“ upravo u sebi sadrži dva moćna elementa, prvi je iskustvo uistinu odlične pjevačice, a drugo njena predanost za uroniti u vlastitu nutrinu i od tog glasa satkati portal duše, a ne samo vješto oruđe za skupljanje poena kod onih sklonima perfekcionizmu. Također sama Mary May kao da većinu albuma ‘drži kočnicu’ na svojim vokalnim sposobnostima jer je više interesira poigravanje s formama pjesme. Očito je to već u uvodnoj „Let Me Work“ čiju tenziju na kraju pojača naracijom, ali je time i priguši otvarajući širokli plan za moćnu „Softest Tune“. No i tu ‘PJ Harvey eksploziju’ genijalno primiri narednom pop noir pjesmom „From Home“, da bi potmulo uskovitlavanje započelo s decentno zvučno garniranim gospelom „Just Fine“, te potom odlično otpuštanje emocija donijela „A Lot“.
„Never Fixed Nobody“ i zvukovno i tekstualno donosi pouku karakterističnu za američki folk, a taj neki Joan Baez prizvuk donose i naredne „New Song“ i „Grpwn Girl“. U neku ruku, osjećaj je da je Mary May definitivno uvjerljivije uskočila u matricu s kojom se muči daleko razvikanija američka kolegica Lana Del Rey. Ono što je u prvom dijelu albuma bila „A Lot“, u drugom su pjesme „On A Wednesday“ i „Birdie“ koje u pravilnom nizu podižu puls između dvije noir balade, poput nekog imaginarnog straničnika kojim se obilježavaju poglavlja, čime je ovaj duboko emotivan album ujedno i prilično prohodan, a time i nadahnjujuć u svakom novom preslušavanju.
Također je veliki plus što je produkciju radio Mark Mrakovčić, čovjek koji uistinu potpisuje ponajbolje hrvatske kantautorske albume. Ako stvari treba rezimirati, album „Things You Can`t Put Your Finger On“, ujedno je isto ono što je proljetos predstavljao i singl „Softest Tune“, samo na većoj skali. To je uistinu najljepša ovogodišnja kantautorska debitantska priča koje je došla nenajavljeno niotkud i opila nam čula.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
