Četvrto Yammatovo, tj. društveni mingling začinjen koncertom kultnog imena iz, uglavnom, osamdesetih u organizaciji radija Yammat FM i ove jeseni bio je must see i must be seen događaj u zagrebačkoj Laubi.
Sinoć, ‘svi su bili tamo’, da parafraziram stih Bolesne braće; scena, biznis, mediji, advokature, politika… Televizijske kamere u nedoumici koga prvog ‘privesti’ za izjavu. Štofa za dvosatne priloge društvene kronike. Čak i ‘rijetke zvjerke’ poput Zorana Milanovića, koji je na Yammatovu pak redovno lice. Valjda ako postoji jedan koncert godišnje na kojem ga se može vidjeti, onda je to na Yammatovu u Laubi. Naravno, nije mi namjera ovdje baviti se domaćim političkim celebovima i ulaziti u to je li možda i Davor Bernardić bio negdje u publici, ili čak aktualni premijer Andrej Plenković i jesu li raspamećeno dočekali bis pjevajući refren evergrina Smithsa „There Is A Light That Never Goes Out“. Bivši SDP-ov premijer ovdje je samo spoment u svrhu dočaravanja amplitude ‘društvene kronike’, nešto što postaje trademark ovog događaja.
Za amplitudu glazbenog ugođaja pak bio je zadužen Johnny Marr – čovjek koji je zajedno s Andyjem Rourkeom, Mikeom Joyceom i dakako Morrisseyem u četiri godine i četiri albuma od 1984. do 1987. ispisao najsvjetlije mančestersko rock poglavlje tog desetljeća. Premijerno zagrebačko Marrovo gostovanje upravo je najviše bilo u znaku podsjećanja na Smithse, a potom u znaku pjesama njegove kasno startane solo karijere, ali i zajedničkog rada s Bernardom Sumnerom tijekom devedesetih i njihovog projekta Electronic.
Na Electronic je podsjetio prvo s „Getting Away With It“, a potom možda i s najvećim hitom te grupe „Get The Message“. Smithsa se pak dohvatio odmah nakon što je otvorio koncert s pjesmom „The Tracers“ s ovogodišnjeg albuma „Call The Comet“. Dakle „Bigmouth Strikes Again“ je već na početku ‘dozvala’ taj mellow osamdesetih u Laubu – sasvim jasan znak da je Yammatovo krenulo u poznatom sigurnom smjeru, s 55-godišnjim Marrom kao dobrodržećim glazbenim manekenom tog vremena, koji je solidno koristio sve one show off fore & fazone kakve gitarske legende običavaju koristiti kad koncert treba začiniti ‘pravovjernom pozerštinom’.
Bilo je jasno da su sinoć svi došli zbog The Smiths nostalgije, kao što se moglo očekivati da će je Marr isporučiti možda i pouzdanije od Morrisseya, jer jest da ne posjeduje Mozzov vokal, ali nije sklon promjenama raspoloženja. Set lista onoga što izvodi na ovoj turneji je ‘zabetonirana’ od početka do kraja, čak i bezrazložni snippet „Fly Like An Eagle“ Steve Miller Banda se ponavlja iz koncerta u koncert.
„Bigmouth Strikes Again“, „The Headmaster Ritual“, „Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me“, „How Soon Is Now?“, „There Is a Light That Never Goes Out“ i „You Just Haven’t Earned It Yet, Baby“ bili su evergrini The Smitsa koje je Marr isporučio, svaki put, na opće oduševljenje tijekom devedesetminutnog koncerta. U odnosu na neka Yammatova do sada, moglo bi se reći da je ovo izdanje imalo najviše ruku u zraku na bisu. Marr je definitivno pogodio žicu većini. No opet odradio je to nekako s pola snage, kao neku okruglu godišnjicu mature, kad su svi tonovi odsvirani kako treba, ali žar i strast bivaju zauvijek zaključani u nekom davno svršenom vremenu.
Ili možda još jednostavnije kazano; Morrissey je tu ipak nezamjenjiv, a Marr nas krenuo uvjeriti suprotno. Nekoga jest, a nekog nije uspio uvjeriti.