Novu, proljetnu, sezonu Musicology Barcaffe Sessionsa u subotu 9. ožujka je u zagrebačkoj Tvornici kulture otvorio legendarni pjevač i basist Richard Bona.
Koncert Richarda Bone u Tvornici kulture bio je jedan od najtiših ikad održanih u toj dvorani. No ovaj basist, pjevač i kantautor porijekom iz Kameruna definitivno nas je sa svojim kvintetom uvjerio da je to ujedno bio i jedan od najboljih. Je li u pitanju bila virtuoznost, talent, iskustvo, osjećaj za publiku ili nešto deseto, no taj genijalac i još četvorica izvrsnika u pratnji uspjeli su ono s čime se mnogi glazbenici muče na sceni; začepiti publici usta, načuljiti joj uši, otvoriti svoje i osvojiti njeno srce.
A počelo je na način da bi čovjek odmah ton majstoru opsova nešto, jer nije trebalo dugo da bend raširi puni dinamički spektar, ali se činilo da pola razglasa ne radi i to se nije popravljalo. Zna se to dogoditi na uvodnim pjesmama na dosta koncerata, pa tonci to začas poprave i poglasne, ali sinoć se to ni nakon treće pjesme nije dogodilo. Gotovo se uvukla nervoza među publiku. Svi žamori su utihnuli. Trebalo je odslušati i takav koncert, šteta da propadne novac za ulaznicu. Ipak je to Richard Bona.
A Bona se baš guštao u gotovo falsetnoj izvedbi afričkih napjeva koje je ostatak benda instrumentalno ambijentalno dražio. Osjećaj, kao da su pozornica i gledalište dva razdvojena svemira; oni na pozornici čuju sve i guštaju, a mi u publici ćulimo uši u iščekivanju da netko pojača ton. Objašnjenje nismo trebali dugo čekati. Došlo je s prvim Boninim galantnim obraćanjem publici. Krenuo je i tiho pričati, da bi odmah potom prvi i jedini put na koncertu povisio ton na žamorenje riječima: „Hej, tko je gazda ovdje večeras?“ aludirajući uz smiješak da je to upravo on. Ušao je potom u konverzaciju o tome kako to da ga se tek sada zove u Zagreb i što je Zagreb dosad čekao, obećavši da će od sada dolaziti svake godine, a onda počeo propitivati publiku o pjesmama. Netko je dovikno: „Louder!“, vjerojatno se referirajući na cjelokupni ugođaj koncerta, a Bona kao da je jedva to čekao kako bi dao objašnjenje. „Znate, ljudsko uho ima jasnu granicu kada nešto prepoznajte kao zvuk, a kada sve zvukove osjeća kao buku. Vi možete biti glasni. Možete dizati buku. Ali tada nitko neće obraćati pažnju na to što radite“, rekao je.
Kao da je time izvršio masovno odčepljivanje ušiju u dvorani. Bilo je jasno da ono od čega se trebamo oslobodit jest navika da smo te večeri došli po porciju buke na koncert. Bona nam je samo rekao da buke neće biti i da će na njenom mjestu biti glazba. Je li većini taj prekidač u glavi odradio ili ne u dvorani, mogu donijeti sud samo o sebi i ljudima oko sebe u tom trenutku i mjestu gdje sam se nalazio, ali kad je krenula pjesma „Shiva Mantra“, svi u tom uskom vidokrugu smo ‘ušli’ u gibanje i upijanje glazbe. Ništa više nije bilo pretiho. ‘Šaman’ Bona nam je odbacio ‘breme buke’. Kao da je rekao da nam to ne treba kad je glazba u pitanju. I to nastavio dokazivati svakom novom skladbom, a tek su se onda stvari počele zakuhavati.
Nakon što je ispričao anegdotu o svom stasanju u basistu tijekom mladosti provedenoj u Africi zahvaljujući jednim slučajnim odabirom ploče Jaca Pastoriusa ušao je s bendom u furioznu izvedbu legendarne Pastoriusove skladbe „Teen Town“ nadaleko poznate po svojoj bas liniji (ako to uopće treba napominjati onima koji čitaju ovaj tekst). Njegov izvrsni bend sastavljen od dvojice Kubanacan, jednog Francuza i jednoj Talijana također je sve više ‘otpuštao kočnice’ u tom jedinstvenom kolopletu Boninih skladbi i mišunga globalnih stilova. Njegov ‘glazbeni cvijet’ kao da je sastavljen od par latica bossa nove, par latica sjevernoameričkog jazza, par latica brazilskog jazza, par latica kubanske glazbe, par latica latino popa, kao i po par latica zvukovlja iz svih krajeva svijeta koje je posjetio, dok je cvjetište rafinirano harmonijsko-vokalno nasljeđe Afrike.
To vokalno nasljeđe je kao od šale prezentirao u improviziranoj skladbi, te večeri prigodno nazvane „Zagreb Voodoo“, kad je pomoću loopera vokalno složio skladbu oponašavši sve instrumente svojim glasom, dok je bend za to vrijeme bio na pauzi u backstageu. Tek to je bio najtiši izvedbeni moment u Tvornici, apsolutno, svih vremena. Nevjerojatna je ta Bonina karizma. To kako je usmjerio tu koncentraciju i pažnju publike koja u tišini slušao njegovo raskošno vokalno djelo u nastanku. Kao da su se svi okupili oko mladice i posmatraju njen nevidljivi rast, i pri tome svi zadržavaju dah, da slučajno nešto time ne poremete. I onda nakon toga opet pun pogodak kad je sa sastavom ušao u afro-kubanski blok.
Sprdao se u pauzama i na svoj račun i račun kolega glazbenika i njihovog porijekla. Ali ne zajedljivo, već neopterećeno, kakve bi prave šale i trebale biti. Posebno je na piku imao kolege Kubance (trubača i bubnjara) i njihovog doživljaja vremena. „Švicarci su izmislili sat, ali Kubanci… Oni su izmislili vrijeme“, izjavio je Bona u šali. No na to se može nadovezati da je Richard Bona izmislio perfektan koncertni tajming. Uz sve navedeno o koncertu, što je za sviračku publiku predstavljalo opaku lekciju (posebno okupljene domaće basiste), a za obične slušatelje jedno šaroliko nepoterećeno i pozitivno putovanje, kraj je Bona majstorski vodio do kulminacije. Nakon sat vremena svaki put je najavljivao posljednju pjesmu: „Još jedna“, rekao bi, a svaka je nosila zericu poletniji ritam.
Dakle, svakih nekoliko minuta je prolongirao kraj; rastuživao činjenicom da je druženju došao kraj i istovremeno ritmom poticao na guštanje u tim ‘posljednjim minutama’. Tih posljednjih pola sata je prošlo u izuzetno pozitivnom ozračju. Da se ne govori da je publika na kraju pjevala a cappella s Bonom, cijela dvorana, i pratila ga na svakoj njegovoj improvizacijskoj ludoriji, jednako i ženski i muški dio gledališta. Doslovce je napravio glazbenu misu i za sam kraj poškropio vodom publiku prije odlaska. Je li i postizanje tog klimaksa u kojem su glazba i religijski momenti jedno, učio od nekih propovjednika, teško je reći, ali da bi neki propovjednici mogli učiti od njega, to ostaje nedvojbeno. Ispraćen je s pozornice u euforičnom zadovoljstvu publike koja ga je uporno dozivala na bis. Poput gurua.
Pustio ju je da čeka u neizvjesnosti čak nekoliko minuta. Dozivanje se nije stišavalo i još jedan izlazak bio je neminovan. Obzirom da je od početka koncerta u šali inzistirao da je on Zagrepčanin, onda je nakon sinoćnjeg nastupa šsigurno da je prevalio najkraći koncertni put da izazove oduševljenje ‘svojih sugrađana’ koji su iste te večeri bili publika iz snova. A to su retku petki, pardon, subote.
Njegovu definiciju: „Možete dizati buku, ali tada nitko neće obraćati pažnju na to što radite“ trebalo bi ozbiljno shvatiti i prihvatiti. I u glazbenom i životnom smislu. Jer mnogi nam dignu buku, uglavnom baš zato da ne obraćamo pažnju na to što rade, jer taj ‘rad’ uglavnom nema veze s harmonijom. S druge strane, pravog genijalca ćete slušati i kad pjevuši, jer i to pjevušenje nije samo ‘pjevušenje’ iako se tako isprva čini.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
