Jon Spencer je čini se upokojio Blues Explosion, ali Jon Spencer ne miruje. Oformio je Hitmakerse, snimio novi album I krenuo na turneju koja će zahvatiti i ove krajeve. Rock grmljavina u njegovoj režiji i dakako Hitmakersa očekuje se 22. ožujka u zagrebačkom Vintage Industrialu, a dan prije u Beogradu na festivalu Kontakt. O promjenama i osvježenjima, hitovima i smeću, rock and rollu i mainstreamu telefonski smo pročavrljali s ovim legendarnim glazbenikom koji nam već godinama dolazi u goste i nikad ne razočara.

„Spencer Sings The Hits“ je vaš prvi album koji se može ujedno smatrati solo iskorakom, nakon trideset godina karijere. Kako se to dogodilo?

Jon Spencer: Jednostavno se dogodilo da više nisam imao bend u tom trenutku. Blues Explosion više ne postoji, Heavy Trash je na čekanju, s Boss Hog sam nešto radio, ali mi je nedostajalo imati vlastiti bend. I onda kako to obično biva, okupljao sam ljude i počeo raditi na vlastitoj ploči, jer ako nemaš ploču, onda ne možeš imati ni svirke.

Zašto „Hits“? Mislio sam da ne volite hitove.

Jon Spencer: Nije istina. Volim ja hitove. Ovo su hitovi na moj način. To nisu pop pjesme, to su hitovi na način kao ih ja doživljavam.

Za mene je rock nešto što konstantno propitkuje, ali je time i stalno upitan sam po sebi jer ga se treba gledati u korelaciji spram mainstreama kojem nikad nije u cijelosti pripadao.

Zanimljivost ovog albuma je da se proveli neko vrijeme kopajući po auto-otpadu u Benton Harbouru gdje živite, tražeći prikladne dijelove od kojih bi mogli napraviti perkusijski set, jer ste htjeli neobičan bubanj na „Spencer Sings The Hits“.

Jon Spencer: Vrzmalo mi se i prije samog početka snimanja ideja da želim metalne perkusije na albumu i jednostavno su mi trebali komadi metala koji proizvode zanimljive zvukove kad se udara po njima. Ono što sam otkrio jest to da što je metal deblji, a time i teži, daje bolji i plemenitiji zvuk. Tako da sam se dao u potragu za auto-dijelovima. Svašta smo našli i iskoristili, posebno zanimljive zvukove daju stari spremnici za benzin.

To sve pomalo zvuči kao Einstürzende Neubauten na američki način.

Jon Spencer: O da! Einstürzende Neubauten su na mene izvršili veliki utjecaj i puno mi znače! Jako maštovit bend i sviđa mi se vaša opservacija.

Kakva je situacija s koncertima? Kažete da je sva ta skalamerija prilično teška i masivna. Dozvoljavaju li vam mogućnosti da nešto od toga donesete i na pozornicu?

Jon Spencer: O, da. Vidjet ćete i čuti. Moj stari prijatelj Bob Bert iz Pussy Galore je također član Hitmakersa i upravo je on zadužen za udaranje po tim metalnim perkusijama. Bit će prilično glasno. Iznenadit ćete se.

Kopali ste po auto-otpadu, imate bend Heavy Trash. Nekako se čini da ste na sebi svojsten način zaokupljeni smećem. Nekako i samim pojmom, a i time da ponovno iskoristite nešto što je netko jednom odbacio kao nepotrebno. Imam li dobar dojam?

Jon Spencer: Priznajem da imam čudnu ljubavnu aferu sa smećem.

‘Smeća’ ima dosta i na ovom albumu. Koja je vaša glazbena korelacija između pojmova ‘hit’ i ‘smeće’?

Jon Spencer: Privlači me taj kontrast. Jedno predstavlja nešto što svi žele, a drugo nešto što ne želi nitko. Ima to veze i sa samim pojmom rock and rolla. Rock and roll je često za neke krugove predstavljao smeće. Ali rock and roll je promijenio svijet unatoč tome što je uvijek neka vrsta kulture iz prikrajka, nešto što se nije ni smatralo kulturom.

Zar je po vama i u Americi rock bio kultura iz prikrajka?

Jon Spencer: Mislim, dogodila su se desetljeća kad je rock bio velika, masivna i popularna stvar. Da nije tako, ne bi ni mi sad na telefon pričali o njegovom utjecaju, jer se proširio po cijeloj planeti. Kao što sam već rekao, rock je promijenio svijet. No opet, rock nije mainstream struja u Americi. Nije već duže vrijeme. Ono gdje ja tu vidim sebe i svoj rad jest to da živim neki originalni eho rock and rolla i onoga što predstavlja. Za mene je rock nešto što konstantno propitkuje, ali je time i stalno upitan sam po sebi jer ga se treba gledati u korelaciji spram mainstreama kojem nikad nije u cijelosti pripadao. Taj eho koji živim je u neku ruku žal za romansom prema opasnosti koju je nekad rock imao u sebi. Ono što radim i što se može čuti i na ovom albumu jest pokušaj da oživim tu iskru na svoj način. Dakle, ima sve to veze i s tom distinkcijom u smislu što se smatra visokom, a što prizemnom kulturom, tj. često s onim što doživljavamo i kao pop kulturu.

S elementima pop kulture se dobro šalite i u video singlu „Do The Trash Can“. Hot dog, kokice, hamburgeri, gazirana pića, kao što ste i vi odjeveni u radnika nekog restorana brze hrane.

Jon Spencer: Da, sve je jako američki (smijeh).

I naravno ismijavate taj dio američke pop kulture.

Jon Spencer: Jako je teško biti okružen svim tim i ne ismijavati to. Naravno, ima tu i političkog konteksta i političke poruke. Jer iako se čini da nešto što vas tako čvrsto okružuje i što se zbog svoje sveprisutnosti čini nazaobilaznim do te meere da od toga ne možete pobjeći, ipak postoji izbor. Nekim stvarima je mjesto u košu za smeće. U političkom smislu pak, to se tiče i administracije koja nas okružuje.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute