Farrarova politička poruka nikad nije bila jasnija, a osjećaj koji je prati seže od rezgnacije do indignacije, makar potonja izvedena kroz balade otpjevane njegovim umornim glasom možda češće može zvučati kao pasivna agresija nego rušilački poklič.
U svojoj izvrnoj autobiografiji “Let’s Go (So We Can Get Back)” frontmen Wilca Jeff Tweedy govori o trenutku kada im je prišao Billy Bragg s idejom da uglazbe dio ostavštine velikog kantautora Woodyja Guthrieja koji ovaj slavni pjevač protestnih pjesama nije već pretočio u pjesme. Bilo je to vrijeme kad su Tweedy i ekipa bili skeptični prema radu u žanru americane, roots glazbe ili kako god se to već u tom trenutku nazivalo, a sam Jeff kaže da bi priliku sasvim sigurno odbio da je tada znao da je Bragg prije njega pristupio Jayju Farraru, njegovom bivšem kolegi iz benda Uncle Tupelo koji je u tom trenutku, isto kao Tweedy s Wilcom, gradio novu karijeru sa svojim sastavom Son Volt.
Farrar je odbio projekt koji će kasnije postati poznat kao suradnja Bragga i Wilca “Mermaid Avenue”, a sam album će doživjeti i nastavak 2000. godine. Možda je i Jay osjećao kako nije bio trenutak vezati se za često političke stavove Woodyja Guthrieja, možda je i on zazirao od etiketa i glazbenog gledanja u prošlost, možda jednostavno nije bilo vrijeme za to. No dva desetljeća kasnije, Son Volt ulazi u Woody Guthrie Center u Tulsi u Oklahomi gdje snima četiri pjesme koje će se naći na njihovom novom albumu “Union”. Nadalje, završna pjesma ove ploče “The Symbol” koja govori o sudbini meksičkog radnika u Trumpovoj Americi izravno se nadovezuje na Guthrijevu pjesmu “Deportee”, a cijeli album prenosi istu poruku koju bi vjerojatno slao i sam Woody da je kojim slučajem i danas živ.
Guthrie je bio jedan od najslavnijih mrzitelja fašizma i to je znao jasno izraziti u svojim pjesmama. Naravno da je zato danas vrijeme u kojem su njegovo tirade ponovno aktualnije nego ikad, a Jay Farrar na novom albumu kao da preuzima njegovu ulogu glavnog artikulatora tog sentimenta. Nije on prvi iz alt-country ergele na toj liniji otpora, spomenimo se samo Steve Earlea koji desetljećima partizanski tuče iz svih oružja po američkoj desnici. No, Earle je uzeo predah snimivši album posvećen prijatelju Guyju Clarku, a Farrar je uskočio na otvorenu poziciju isti dan objavivši svoj “Union”.
Sam naziv “Union” sugerira jedinstvo, no čim počne svirati postaje vam jasno kako je riječ o ploči koja naglašava sve one stvari koje današnju Ameriku dijele i razjedinjuju. Tu su pjesme o ekonomskoj nejednakosti, o stranačkoj ukopanosti u rovove, o zviždačima i ilegalcima, ali i onima koji samo “gude dok Rim gori”. Farrarova politička poruka nikad nije bila jasnija, a osjećaj koji je prati seže od rezgnacije do indignacije, makar potonja izvedena kroz balade otpjevane njegovim umornim glasom možda češće može zvučati kao pasivna agresija nego rušilački poklič. Neke od kritika bile su nepravedno oštre prema tom segmentu “Uniona” vjerojatno smatrajući kako nema dovoljno energije u tom protestu, ali znamo da “tiha voda brege dere.” U doba kad svi viču, nekad je potrebno čuti i smireniji glas razuma.
Možda upravo takve pjesme i najbolje odzvanjaju s “Union”, poput “Reality Winner”, balade o istoimenom zviždaču iz NSA koji je “ponosan da služi, samo ne ovom predsjedniku.” Trump je, logično, metom i drugih Farrarovih napada, poput onog iz kratke “Lady Liberty” u kojoj pjevač moli damu iz naslova da vodom odnese predsjednika, što je možda ujedno i najenergičniji moment inače letargične protestne ploče.
Možda je glavni nedostatak ove ploče činjenica da produkciju potpisuje sam Farrar, koji kao da ponekad nije u stanju razlučiti kada je na tragu nečega sjajnog da na tome inzistira umjesto da ustraje na idejama koje nisu dovoljno razrađene pa mu tekstovi ponekad djeluju suviše nabrajački, a glazbene ideje nedorađeno, premda “Union” neupitno ima više dobrih trenutaka nego onih neuspješnih. U svakom slučaju, ostaje neupitno da je riječ o vrsnom kantautoru pa stoga njegov solo nastup na ovogodišnjem Šakan festivalu u Brelima valja dodatno preporučiti svima koji su u mogućnosti da mu svjedoče.
Ocjena: 7/10
(Transmit Sound, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
