14. INmusic je startao, a prve večeri smo ispratili koncerte grupa The Foals, Fontaines D. C., The Hives, Kurt Vile & The Violators i nastup Johnnyja Marra.
Obzirom na ‘IN’ u nazivu INmusic festivala, možda je najbolje krenuti s onim što je prve večeri bilo ‘in’ – novo i najbolje. Bili su to Fontaines D.C., irski post-punk kvintet iz Dublina koji je prije dva mjeseca objavio svoj debitantski album „Dogrel“. Svirali su na Europavox Hidden Stageu preklopivši se dijelom s koncertom Johnnyja Marra koji je u tom trenutku bio na World Stagu.
Ubitačni, drski i neumoljivi. Nizali su energetske bombe od svojih pjesama jednu za drugom potvrđujući ono staro pravilo rock and rolla da nema bolje nego kad se svira predano i sa srcem. Ubitačni – jer su kao bend razorna groove sila.
Drski – ponajviše jer tako zrači frontmen Grian Chatten, koji ne može ni sekunde stajati na mjestu, već poput gladne hijene hoda tamo-amo pozornicom streljajući poglednom sve pred sobom, istinski pripadnik one ‘nadrkane škole’ otočkih frontmena koje zbog takvog stava neobjašnjivo volite. Chatten, a time i Fontaines D. C. su možda najbolje utjelovljenje najmlađe rock generacije, ona koja (s pravom) osjeća da je veliki tulum odavno gotov i da je jedino što im preostaje drskost zbog te kozmičke nepravde.
Neumoljivi – jer ih ništa ne može spriječiti u naumu da izvedu ono što su došli izvesti. Konkretno, u par navrata je ‘pao razglas’ tijekom njihovog nastupa, a oni su svirali kao da se ništa nije dogodilo, čak i kad se samo čulo akustično šuštanje činela s pozornice, dakle trenutak kad 99 posto njih stane i počne upućivati mrke poglede prema tonskom pultu. No Chatten je mrko streljao i kad je sve bilo ok, stoga čemu raditi frku od toga kad se sve strovaljuje prema tehničkom debaklu? No zvuk se vraćao i gombao po lijevoj i desnoj strani razglasa, a te oscilacije i ad hoc popravljanje zvuka u hodu su na neki čudan način još više pojačali dojam odličnog koncerta.
Bilo je to „Too Real“, da parafraziram naziv jedne od pjesama koju su Fontaines D.C. izveli, a da se ne govori da je pred sam kraj upravo zbog tih smetnji pjesma „Boys In The Better Land“ još više dobila na značenju i odobravanju publike za koju je prostor i ispred šatora Hidden Stagea bio premali, kao što vjerujem da nisam bio jedini kojem je taj furiozni koncert učas proletio. Mogao je tu još i bis stati, satnica je to dozvoljavala, kao što su i Foals kao zvijezde večeri na drugoj strani otoka u tom trenutku već započeli svoj nastup, ali avaj, taj bis Fontaines D.C. valjda sebi nisu mogli dopustiti s jednim Grianom Chattenom koji je cijelo vrijeme sve streljao onim ‘idete mi na živce’ pogledom. (*Ispravak: po objavi ovog teksta me jedan kolega obavijestio da publika nije htjela otići i da je bila uporna u traženju bisa. Fontaines D.C. su potom izašli i odsvirali „Dublin City Sky”).
Foals su prije pet godina u ulozi headlinera večeri bili jedan par rukava, sinoć drugi. Tada su bili inspirarani žestokim rock singlovima koji su se kasnije našli na izvrsnom albumu „What Went Down“ iz 2015., no u međuvremenu se i u njihov zvuk ušuljao synth i više naginju nekom uglađenom pop ugođaju, što se može čuti na posljednjem „Everything Not Saved Will Be Lost – Part 1“ albumu, koji bi ove godine trebao dobiti i svoj drugi dio.
Vozili su oni taj koncert, školski, da ne kažem oksfordski – uvježbano i razrađeno, kao što je i glas Yannisa Philippakisa bio u dobroj formi, ali središnji dio nastupa je ‘bolovao’ od učenog pop pristupa i zvuka koji je nudio premalo kontrasta između pjesama, kao što se ni adrenalin tu nije mogao posebno razmahati. Za to je ipak trebalo čekati kraj kad su izvedbe pjesama „Inhaler“ i „What Went Down“ donijele raskošni festivalski finale. Taktička pobjeda na ‘gol razliku’ i ne pretjerano uzbudljiva ‘utakmica’ do samog kraja.
Titulu najvećeg razočarenja prvog dana velebno su osvojili švedski The Hives. U prošlom deseteljeću bili su furiozna rock postava sa sjevera kontinenta – minimalno pričanja, maksimalno riffova & groovea. Jučer su to okrenuli naopako: maksimalno pričanja, minimalno riffova & groovea. Teško je reći što je frontmen Howlin’ Pelle Almquist radio tijekom hiatusa benda od posljednjeg albuma „Lex Hives“ (2012.), ali kao da je bio agilni propovjednik negdje na američkom jugu, sudeći po tom nekom južnjačkom akcentu koji je negdje pokupio i po sposobnosti pričanja između pjesama, pa i unutar pjesama. U početku se to još činilo zabavnim svako malo animirati publiku, no onda je to postalo nategnuto stvaranje histerije tamo gdje je nema, a na koncu ultimativno zamaranje publike.
Umjesto da to, po njegovim riječima, ultitmativno rock and roll iskustvo zvano The Hives niže svoje pjesme i drži fokus na njima bar deset-petnaest minuta u komadu, ono je svako malo vremena bilo ‘na hlađenju’ dok je Almquist gotovo nasilno cijedio feedback. Bez imalo pretjerivanja, njegove govorancije i konferanse su progutale minutažu za najmanje pet pjesama u ionako ne predugačkom festivalskom terminu. Veću karikaturu rock benda od The Hives teško da se može pronaći. Ja da sam na mjestu makarske grupe Rezerve, smjesta bih promijenio bijeli ‘konobarski’ outfit. The Hives su i službeno postali smijurija.
Nakon njih se i jedan, uvijek solidni, Johnny Marr činio poput rock mega zvijezde. Nisam ga gledao previše sinoć jer sam se zaputio na koncert Fontaines D.C., no bio je to identičan šmekerski gig kakav je nedavno priredio u zagrebačkoj Laubi, ovaj put možda s više Smithsa na repertoaru nego tada, dakako na veselje svih domaćih Smiths nostalgičara.
Kurt Vile i njegovi The Violators su pak napravili pomalo blesavu pogrešku. Kao da su namjerno išli protiv samih sebe. Zakuhali su svirku u drugoj trećini, zakotrljali sve u stilu Neila Younga, kad bend ulazi u mantru i produžuje pjesmu dok se gitare naizmjence kočopere u vriskovima, da bi nakon toga sve spustili u neki srednje spori tempo uz koji je Kurt čak i malo nezainteresirano ušao u monotoni narativni ton. Šteta. Kao da je želio poentirati s dosadom.
Nakon njega u takvom ‘ne da mi se’ raspoloženju, na World stage su iskočili ‘sve nam se da’ Skindread kao visokoenergetski bućkuriš svega i svačega. U taj svoj nekakav hibridni hardcore su utkali i AC/DC i Prodigy i tko zna što sve ne, sve da bi se publika maksimalno animirala, a opet među tim njihovim generičkim pjesmama nema niti jedne koja bi stvarno mogla ponijeti titulu ‘pjesme’.
Posjećenost Festivala bila je solidna. Nije bilo ni previše prazno, ali nije ni Otok mladosti pucao po šavovima, jer ipak ove godine prva večer ima slabiji lineup od dvije koje su pred nama. Od ostalih ‘servisnih informacija’ treba spomenuti da nema više Balkan stagea koji je publici prethodnih godina bio ‘prva i posljednja festivalska stanica’ (tu ulogu je preuzeo šator nasuprot Main stagea), kao što ne trebate trošiti vrijeme čekajući ZET-ov autobus na jarunskom prstenu, jer te autobusne linije više nema. Pivo je 26 kuna. Danas su headlineri Suede.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
