Sve je započelo jednim pozivom iz norveškog veleposlanstva u Zagrebu prije nešto manje od mjesec dana. Rekli su kako željeli da Ravno do dna kao portal koji se bavi glazbom izvještava ili napravi reportažu s četverodnevnog Øya Festivala u Oslu.
Riječ je o glazbenom festivalu kojog bi najlakše bilo opisati kao norveški ekvivalent hrvatskom INmusic Festivalu i koji ove godine proslavlja jubilarno 20. izdanje počevši od jučer pa sve do subote 10. kolovoza. Festival je počeo skromno 1999. godine i ubrzo postao jedan od najvećih i najvažnijih norveških festivala, a dosad su na njemu tijekom godina između ostalih nastupali Sonic Youth, Iggy and The Stooges, Arctic Monkeys, Babyshambles, Morrissey i Beck.
Moj odgovor je bio pozitivan i prije nego li sam vidio da su na ovogodišnjem lineupu The Cure, Tame Impala, Erykah Badu, IDLES, James Blake, Robyn , Blood Orange, Motorpsycho… Gospođa iz veleposlanstva me već pridobila time što je izrazila želju da se time ne bavi neki mainstream, već specijalizirani medij koji njeguje čitalaštvo koje zanima takav sadržaj. Posljednje takvo ‘hajmo logično razmišljati’ iskustvo sam imao 2010. i 2011. na Sundance Film Festivalu gdje sam kao internetski novinar imao prednost pred TV kolegama (što je inače nepojmljivo), uz obrazloženje da to što se napiše o Sundanceu na internetskom mediju će prije doći do prave publike, nego kroz kolaž reportaže bilo koje televizije. Uglavnom cijeli put i to kratkotrajno norveško iskustvo je posuto tom ‘hajmo logično razmišljati’ prašinom.
To počinje već sa samom lokacijom festivala koji je smješten u Tøyen Parku udaljenom svega dvije stanice podzemnom željeznicom od centralne željezničke stanice i do njega voze sve linije metroa, uključujući i kružnu. Bio sam na dosta festivala, ali Øya u tom kapacitetu posjećenosti ima najbolje riješenu logistiku dolaska i odlaska mnogobrojne publike. U istom parku je muzej Edvardu Munchu (Munch Museet), a festival je u neku ruku i ideološki spojen s muzejom. Naime, Edvard Munch je za Norvežane više od slikara, on je nacionalni heroj.
I sam Muzej ističe njegovu antifašističku notu uz njegov avangardni izričaj, a ono što prvo pročitate kad uđete u Munch Museet jest to da je Munch, obzirom da nije imao djece ili drugih zakonskih nasljednika, već samo svoja tri psa, u strahu da njegov cjelokupni životni rad ne padne u ruke nacista početkom II svjetskog rata, kompletan svoj opus ostavio isključivo gradu Oslu, što je bila jedna od najvrijednijih zbirki koje je neki slikar ostavio nekom gradu općenito. To je ujedno bio i temelj za muzej. Osim kao galerija Munchov muzej je i mjesto živog društvenog angažmana koje stalno promiče ideje o otvorenosti i suživotu, trenutno je u njemu postavljena velika karta Osla na kojoj su ucrtana sva gej i lezbijska prijateljska mjesta u gradu, dakako ima ih dosta. Munchovo ime se koristi za brojne akcije mladih aktivista, a jedna od njih je „5 do 12“ koja djeluje i na Øya Festivalu gdje se prikupljaju sredstva i nude konkretna rješenja vezana za očuvanje okoliša u sadašnjosti i budućnosti.
A za naše prilike, Norvežani su već sad u dalekoj budućnosti. Iskreno, ali iskreno, ako sam vidio dva privatna automobila na ulicama Osla – puno sam vidio. Na semafore se nitko od pješaka ni ne obazire, jer po ulicama nema automobila, jedino autobusi, tramvaji i taksiji i sve to je uglavnom električno. Čak i ispred stambenih zgrada oko Tøyen Parka ima jako malo ili nimalo parkiranih automobila. Mislim, metro im je odličan, ali taj manjak automobila prvo i nisam registrirao, ali poslije sam se uhvatio u razmišljnju: “Gdje li ih uopće drže u gradu?”
Kao da je većina prešla na električne romobile. Njih uistinu ima posvuda, ali i njih posjeduje par kompanija. Iznajmljuju se preko mobilnih aplikacija; jedni ih parkiraju, drugi odmah penju na njih i odlaze. Ti romobili cirkuliraju iz ruke u ruku cijelo vrijeme. Dakle, nema prometnog zagađenja.
Øya Festival u ekološkom, ali i humanom, ljudskom, pristupu je sam vrh. Krenimo od onog osnovnog. Kemijskih WC-a ima i više nego dovoljno na nekoliko punktova za nekih 15-20 tisuća posjetitelja, koliko ih je bilo prvog dana po procjeni ljudi iz organizacijskog tima, nema kabine bez toaletnog papira i vidi se da postoje timovi koji se za to brinu, dok su pojedinačne kabina za invalidne osobe postavljene gušće po festivalskom prostoru, kao što i svaka pozornica ima povišeni prostor s lijepim pogledom za sve u invalidskim kolicima. Na sanitarnim punktovima su postavljeni i medicinski dezinficijensi. Svi mogu oprati ruke brzo i učinkovito bez vode, a opet imperativ je besplatni pristup običnoj pitkoj vodi na puno mjesta unutar parka. Imaju i posebne pepeljare za opuške, čaše na festivalu su perive, tanjuri za hranu od razgradive biomase (izgledaju kao da su napravljeni od mrvljenog pluta, ali nisu), ima puno zaduženih volontera koji stalno skupljaju otpad i čiste ionako čiste livade festivalskog prostora. Dakle, prostor se održava cijelo vrijeme, nema tu previše posla ni kad utihne glazba na kraju večeri.
Posjetitelji svih rasa i nacija su potpuno opušteni i raspoloženi za provod i glazbeni program koji se odvija na ukupno šest pozornica, a u udarnom večernjem terminu njih četiri istovremeno. Pozornice su blizu jedna drugoj, ali nema miješanja zvuka. Humano su posložene i satnice i rasporedi. Nemate osjećaj da vas Festival mrcvari i krade vam vrijeme, već upravo suprotno; ako želite uvid u to što se događa na svjetskoj sceni, dobit ćete ga brzo, ako želite guštati žanrovski, ono što vas zanima ići će jedno za drugim i neće se preklapati. Iako Øya otvara svoja vrata već u 13 sati (prvi koncert je u 14:15), prvi glavni termin je u 18:30 sati (u srijedu je tada zasvirao James Blake), zatim u 19:35 i glavni večernji u 20:45 (kad su izašli The Cure, tj. Blood Orange u 21:45). Festival svoja vrata zatvara najkasnije u 23:30, iako se već i u 23 sata počinje prazniti. Dotad je i u ulaz u metro uređen za lako usmjeravanje velikog dotoka ljudi što kordiniraju dodatni zaštitari, tako da je u ponoć velika većina njih već u pidžamama u svojim domovima. Što god netko mislio, ali meni osobno je to sasvim dovoljan znak da se u Norveškoj prilično poštuje tuđe vrijeme.
Samo otvorenje je dakako za ovu sezonu bilo top otvorenje uz The Cure kao headlinere. Kiša je padala desetak minuta pred početka koncerta, no čim je Robert Smith otpjevao „I think it’s dark and it looks like it’s rain, you said“, prvi stih pjesme „Plainsong“, kiša je prestala. Uslijedile su „Pictures Of You“, „High“ i „A Night Like This“, čime je bilo jasno da se ovog ljeta ne mijenja setlista za Smitha, Simona Gallupa, Rogera O’Donnella, Reevesa Gabrielsa i Jasona Coopera. I ovaj put koncert od dva sata i trideset minuta. I meni osobno je bilo čudno koliko mi je ustvari trebao baš ovaj koncert, nakon onog u Zagrebu na INmusicu, kad sam već bio umoran zadnjeg dana festivala od čekanja, kad je to u našem mikrokozmosu i prije održavanja postao koncert veći od koncerta, pa onda onaj kvar na opremi benda koji je uzrokovao 15 minuta tišine i povratak kakvog takvog zvuka i onda je sve to nekako išlo ‘na mišiće’ i krajnje napore. I publiku podijeljenih emocija u kojima se neki, koji tamo nisu ni trebali doći (jer ih to ne zanima, ali ih je hype doveo), zlurado smiju suzama onih koji su taj koncert čekali doslovce cijeli život. Sve je to prije tih mjesec i pol više bilo kao da smo svi na čelu s Robertom Smithom išli u neku ratnu ofanzivu, na neki marš koji nam je podjednako uzeo koliko je i dao.
I prije nekih 15 godina sam gledao The Cure u stranoj sredini i taj koncert mi je u sjećanju kao neusporedivo bolji – upravo jer je to bio ‘samo’ koncert, a ne nahajpani događaj života. The Cure su za mene meditativni, poput mračnog dvorca ispunjenog paučinom i sa stotinu vrata koje Smith i cijenjeni nabrojani glazbenici sa svakom pjesmom otvaraju i uvode vas u svijet u kojem pretjerana euforija nije dobrodošla. Pretjerana euforija kvari The Cure, jer nisu oni po nju ni došli. I Smith tako izlazi na pozornicu. Polako. Bez gitare. Bez riječi. Samo s osmjehom. Mahne tu i tamo nekome. Gotovo da smiruje ljude, kao što na „Pictures Of You“ gitaru više grli, nego li svira iz istog razloga jer želi da ga se posluša, a ne da se diže tenzija i stvara histerija. Ljubav nije histerija.
Upravo je tako i bilo u Oslu sinoć. Ta zakrivljena padina auditorija, ta konfiguracija tla, učinila je da su svi blizu jedni drugima, kao i bend i publika. Nitko nije bio predaleko da bi se bavio razgovorima s drugima. Nešto predivno, a bilo mi je čudno zašto je taj Amfiet stage odabran za The Cure, a ne daleko veći i natkriveni Sirkus stage u podnožju festivalskog brda. No taj koncert, taj bend i upravo taj prirodni, u zelenilo ogrnut, amfiteatar bili su pravo mjesto za poetičnost koju imaju The Cure, pa je time veći i moj naklon ‘stage izborniku’ Øya Festivala.
Kad sam već spomenuo Sirkus stage na njemu je sat nakon The Cure koncert započeo Blood Orange. Taman sam odslušao „Fascination Street“ i nevoljko se spustio do pozornice pred kojom se već tiskalo na tisuće dvadesetogodišnjakinja i dvadesetogodišnjaka koji su čekale Deva Hynesa (tj. Blood Orangea) kojem mnogi tepaju da je Prince svoje generacije. Raspalio je publiku već na samom početku s „Champagne Coast“, sve ih je ‘uveo u svoju spavaću sobu’, ne ispuštajući buketić cvijeća koji je držao u ruci. Vokalno je izvrstan uživo, bilo da je pjevao, svirao gitaru ili piano. Vokalno posebno, no više na pozornici ima manire Jamesa Browna nego Princea. Nije se libio pratećim vokalima ošto prstom pokazivati da su preniski u „Take Your Time“, a vraški im je otežao s ‘nabijanjem’ subsonične bas frekvencija koja je zvučnike dovodila do ruba distorzičnog raspada (Pa sad nek’ netko pjeva falsetne piano figure na to). Ostao sam još na „Jazz“, jer je bila zanimljiva izvedba tog žanra od strane perfektnog pratećeg benda, ali na „Saint“ je već postalo naporno to perfekcionističko samoljublje Blood Orangea, te sam se vratio na The Cure u trenutku kad su svirali „39“ i potom s „Desintegration“ završili službeni dio, no best of finale su tad tek započeli s „Lullaby“ na bisu, a slijedile su „The Caterpillar“, „The Walk“, „Friday I’m In Love“, „Close To Me“, „Why I Can’t Be You“ i „Boys Don’t Cry“, nakon čega je ovaj ‘dečko’ zadovoljno i bez suza stigao u hotel do ponoći, taman kad se konačno spustila noć.
No da, prije nego se detaljnije upustim u nastup britanskog benda IDLES, treba nešto reći i o ostalima koje sam poslušao. James Blake – sve 5, ali mi je nakon prvog albuma skliznuo u ‘konfekciju’, jest to sve na svom mjestu, ali mi je bilo zanimljivije za pogledati i poslušati na Fortum pozornici Marju Mortensson koja je uz pratnju tubiste(!) i bubnjara zvučala kao neka norveška Björk – cijeli set istovremeno tradicionalan i džezistički eksperimentalan. Imala je i dosta publike, obzirom da je nastupala kad i Blake.
Dobar UK soul na tragu Amy Winehouse pružila je ELIZA (Eliza Doolittle). Isto minimalistički pristup, uz basistu i bubnjara i odličan vokal i pomalo odmetnički stav. Ima potencijala. Orville Peck je pak bio maskirani odmetnik. Riječ je o kanadskom country rockeru koji više nalikuje nekoj parodiji Elvisa Presleya. Nosi Lone Ranger masku i cijela ta retro kostimirana priča je dovoljno zabavna, da ne bude dosadna, jer glazbeno nije pretjerano spektakularno.
I sad IDLES za koji odmah mogu reći da je najbolji punk rock bend na svijetu u ovom trenutku. Bend s najvećom energijom na pozornici, potpuno usmjerenom u pozitivnom smjeru borbe protiv svih zala koja nas muče i okružuju. Bend čiji gitaristi Mark Bowen i Lee Kiernan češće završe u publici u svojim suludim skokovima nego što su na pozornici. Bend čiji frontmen Joe Talbot bi najradije zgazio rodnu Veliku Britaniju kao krpu zbog njene nepravičnosti koju osjeća.
„Are you okay?“ pitao je tako publiku nakon izvedbe pjesme „Mother“, koju je prethodno nazvao najfeminističkojom pjesmom jer se njen tekst bavi prekovremenim eksploatiranjem njegove majke za crkavicu od plaće. Na oduševljavajuće „Yes!“ iz publike, „Talbot je izjavio: „Pa da, zato jer ne živite u Velikoj Britaniji“. Zato ste okej!“, a potom je pred svaku pjesmu kao uvod i najavu iznosio bez zadrške neki od problema o kojima IDLES pjevaju.
Nakon „Divide And Conquer“ i „Love Song“ je posebno pogodio u srž uz erupciju oduševljenja. „Vidim da imate puno imigranata ovdje. I Velika Britanija ima puno imigranata, ali joj nešto smetaju u posljednje vrijeme. Imigranti su nešto najbolje što se Velikoj Britaniji ikad dogodilo! Imigranti znaju koliko je teško i oni su nama najveća inspiracija!“, režao je Talbot prije nego li je pjesma „Danny Nedelko“ doslovce pomela prostor pred Vindfruen pozornicom. Kao da je ponovno u tom trenutku oživio duh i The Clasha i Sex Pistolsa. Konačno bend koji ima muda reći tako nešto i da je apsolutno u pravu. A upravo te riječi o imigrantima su izazvale posebno odobravanje, jer je Europa nažalost postala odurno mjesto zbog desničarskih politika pumpanja straha spram imigranata.
„Samaritans“ je bio još jedan obračun s (britanskim) licemjerjem, da bi za oproštaj Talbot rekao: „A sad jedna pjesma kojom posebno izražavamo neprijateljstvo prema svi rastućim desničarskim politikama i njihovim desničarskim medijima“, onda je malo zastao, pa nastavio: „U svim našim pjesmama se obračunavamo s njima, ali u ovoj je tekst nedvojben i najbrutalniji!“ Dakako radilo se o pjesmi „Rottweiler“. Sve što mogu dodatno reći je da nakon IDLES rock and roll ponovno ima smisla.
Posebno me veseli što ću danas još jednom gledati druge opake momke s Otoka, tj. Fontaines DC, dok kao glavni headlineri nastupaju Tame Impala i Erykah Badu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
