Nova šibenska koncertna atrakcija krenula je s ‘inficiranjem’ unutrašnjosti zemlje, točnije Metropolom. Za razliku od prvog koncertu u Tvornici koji se dogodio svega dan nakon izlaska prvijenca ‘Tritu Tritu’, drugi koncert na istom mjestu privuka je puno više publike u petak navečer.
„Mi smo ovo ozbiljno shvatili. Stvarno hoćete još?“, izjavio je Darko Buliček, koji se više voli predstavljati nadimkom Špula, frontmen šibenskog funk n’ roll benda Ti Ritu Piri Pip pred zagrebačkom publikom u Malom pogonu Tvornice. Čim je to izgovorio bilo je jasno da će bend odsvirati još jednu rundu pjesama na bisu.
No nije to bilo uštogljeno prenemaganje, Špula je osebujni pričljivi i temperamentni Dalmatinac, kod kojeg nikad nisi siguran jel’ zeza ili je ozbiljan. U neku ruku idealan frontmen uigranog sastava koji uistinu plijeni pažnju dobrom usviranošću i jakom, skoro početničkom, iskrenom željom za svirkom i dokazivanjem. Ne plesati uz njihov funk „na nož“ je skoro pa i grijeh na koncertu, a Špula pak ruši barijere između publike i benda nimalo se ne osvrćući što je cool, a što ne. Pa tako zove i na zborno pjevanje refrena, što mu je i u Zagrebu pošlo za rukom. Nije se orio cijeli Mali pogon, ali prvih nekoliko redova se prepustilo Špulinim persuazivnim moćima.
Ti Ritu Piri Pip je tako odličan glazbeni spoj, naoko, flegmatičnog i zajebantsko-fjakastog dalmatinskog đira frontmena s probojnom i oštrom ritmičnom zvučnom slikom bend koji kao da je prošao strogu školu Jamesa Browna koji je svoje glazbenike za svaku odsviranu grešku novčano kažnjavao.
Dakle visok svirački standard i originatorski pristup kad je u pitanju autorstvo. Možda će biti potrebno vremena da se ostatak hrvatske publike navikne na tu crtu ovog šibenskog benda, ali to je normalan proces. Trebalo je vremena i TBF-u…
Bilo bi pretjerano Ti Ritu Piri Pip nazivati nasljednicima onoga što je radio Dino Dvornik, prvotno u Kineskom zidu i kasnije u solo karijeri, ali ovi Šibenčani su funkom prilično inficirani i na najboljem su putu da to postanu, jer se u njihovom zvuku i nastupu ne osjeća nikakva doza proračunatosti.
Ozbiljnije nisu mogli shvatiti to čime se bave. A naravno ta njihova „ozbiljnost“ je dobar recept za isplesavanje loše energije, tj. sve one dnevne ozbiljnosti koja (pre)često iscrpljuje svojom turobnošću. Tritu filozofija je dooobra stvar.
Recenzija albuma ‘Tritu tritu’: Čudni ljudi, čudnog imena i zaraznog ritma