Tool ‘Fear Inoculum’ – antitijela za mentalno zdravlje

S Toolom ništa nije jednostavno, pa tako ni track lista novog albuma. Objavljen je u dvije verzije: jedna će ići na ploče i CD-ove (da, to još postoji) i ona ima sedam pjesama, dok digitalna, online verzija ima 10 pjesama jer sadrži i tri stvari koje su isključivo zvukovi i šumovi, eksperimenti tonova i semplova koje neće biti uključene na ploči. Te tri pjesme, „Litanie contre la Peur“ (franc. litanija protiv straha), „Legion Inoculant“ (eng. legija inokulanata), i „Mockingbeat“ (eng. tempo-rugalica; prema eng. riječi mockingbird koja označava pticu rugalicu, tj. drozd), imaju nešto manje otvaranja na službenom YouTube kanalu grupe pa one većinom još nisu prešle 100.000 otvaranja, dok ostale, melodično-vokalske pjesme imaju dobrano više preslušavanja, što je dakako razumljivo, pogotovo ako se uzme u obzir da su pojedini muzički portali album predstavili bez tri „šumovite“ stvari, odnosno recenzirali su verziju koja nije digitalno izdanje. Naslovna i prva pjesma albuma debelo je prešla 10 milijuna otvaranja, no ona je i objavljena ranije, 7. kolovoza, pa je ostale, objavljene 30. kolovoza, imaju vremena sustići.

Teško je pronaći točno objašnjenje tekstova, što je sasvim tipično za Tool i liriksa Maynarda Jamesa Keenana koji često prelaze granicu poezije i mogu se promatrati kao zasebna književna djela. Kada bi ih, recimo, odlučio objaviti kao zbirku, ona bi se nesumnjivo našla na popisu literature modernih književnosti nekih progresivnijih fakulteta. Na sličan način, bas dionice Justina Chancelora na momente zvuče kao da su odsvirane klasičnim instrumentima, što proizlazi iz njegovog obožavanja jednog od najvećih skladatelja svih vremena Ludwiga van Beethovena, čije sam simfonije upijala tijekom studija pa mogu prepoznati njegov utjecaj na britanskog basista koji se posljednji priključio kalifornijskom bendu, doduše i to je bilo davne 1995. On te utjecaje ne krije, a čak je u jednom intervjuu po imenu spomenuo velikog baroknog umjetnika kao jedan od svojih uzora. Gitara Adama Jonesa zadržala je i svoju psihodeličnost i svoju žestinu, koje su savršeno prilagođene tekstovima i poantama svake od pjesama, a njegovo poznavanje animacije i specijalnih efekata sigurno ćemo imati prilike vidjeti u novim spotovima koji, istina, još nisu najavljeni, ali su njihovi stariji spotovi izbačeni u HD formatu pa se tek sada može posvetiti novima. Posljednje, ali ne i najmanje važno, bubnjevi Dannyja Careyja podižu energične dijelove i spuštaju mistične točno onako kako bi i trebali, a zvukovite pjesme bez vokala definitivno su produkt njegovog eksperimentalnog projekta koji se jednostavno naziva prema njegovim inicijalima DC Synth.

Prije objave novog albuma, Tool je ponovno izdao svoje stare albume u digitalnom formatu i ušao u povijest kao jedini bend čije su pjesme zauzele svih prvih 10 mjesta na Billboardovoj ljestvici, te kao prvi bend kojem su svi albumi istovremeno bili u prvih 20 mjesta te ljestvice. Pjesma „Fear Inoculum“ je najduža pjesma koja se ikad našla na toj ljestvici hitova. Bend koji je još svoj prvi album (odnosno EP) iz 1992. nazvao „Opiate“ prema poznatom citatu Karla Marxa „religija je opium za mase“ zadržao je transcendentalnu svrhu svojih pjesama i u sljedećim albumima, pa je naslov njihovog prvog „dugometražnog“ albuma iz 1993. „Undertow“ (eng. podvodna struja) vezan uz struju svijesti; „Ænima“ iz 1996. je termin iz opusa mističnog psihologa Carla Gustava Junga, koji označava jedan aspekt psihe; remek-djelo iz 2001. „Lateralus“ je neologizam (na riječ lateral [eng. bočni, poprečni, periferni] dodan je latinski nastavak -us) koji, sudeći prema istoimenoj pjesmi, punoj mističnih kodova i napisanoj prema Fibonaccijevoj sekvenci, poziva slušatelja da izađe preko ruba svoje psihe i završava riječima spiral out, koje su, dakako, dvoznačne, pa bi se mogle prevesti kao imperativ „popizdi“ (kako se koristi inače u engleskom jeziku), ali i kao „slijedi spiralu prema vani“ (kako se može protumačiti u kontekstu ostatka pjesme, jer slijedi stihove u kojima se spominje spirala, a koja se matematički prikazuje upravo Fibonaccijevom sekvencom); pa sve do pretposljednjeg „10.000 days“ koji stoji za broj dana koliko otprilike stane u 27 godina, koliko je Maynardova majka Marie provela u kolicima prije nego je umrla i, kao što kaže u dvodijelnoj pjesmi „Wings for Marie“, zamahala šakom pred vratima raja tražeći svoja krila. Izdali su još i live album „Salival“, također neologizam prema eng. saliva u značenju slina. Nakon 13 godina čekanja, ime novog albuma „Fear Inoculum“ jednako je mistično kao i imena ostalih albuma, a usput nam govori ponešto o vlastitoj svrsi: Tool nam nudi inokulant straha, ubacit će nam ga u svijest onako kako se mikroorganizmi ubacuju u cjepiva da bi potakli naš imunitet da stvori anti-tijela i postane otporan na bolest, odnosno u slučaju ovog albuma, na strah. Ako uzmemo u obzir da živimo u dobu doktrine šoka, možemo im samo zahvaliti na tome i pozdraviti riječi otpora.

Kada zavirimo u tekst naslovne i prve pjesme albuma, koji nastupa nakon više od dvije minute uvoda (točnije, na 2:02) u koji se postepeno uključuju zvukovi i instrumenti, to nam se tumačenje može samo potvrditi, pogotovo zato što počinje riječima immunity, long overdue (eng. pretjerano zakašnjeli imunitet) koje su nesumnjivo autoreferencijalne i možemo ih čitati pomalo i kao ispriku za to što album toliko kasni. Čitav tekst potiče nas da izbacimo zarazu psihe koja dolazi s raznih strana – jer je u svemu najvažnija naša vlastita namjera: da izbacimo i snagom daha otpišemo strahove koji nam se nameću; da se ne bojimo jedni drugih, zaboravivši da smo, mrzeći jedni druge, pod zabludom koja je nametnuta izvana, kroz spektakl otrova serviran u slatkim obrocima medija. Komentirala sam na jednom mjestu da su riječi refrena krivo prevedene, ali ubrzo sam obrisala taj komentar, jer je poanta poezije, a tako i Maynardovih tekstova, tâ da svatko od nas može imati svoje tumačenje i svoj doživljaj, što i čini nekog pjesnika velikim pa ne postoji ni ispravno ni krivo tumačenje njegovih riječi. Osim toga, ništa kod Toola nije doslovno, pa ne sumnjam da će neka zaljubljena duša pročitati riječi you belong to me (eng. ti mi pripadaš) kao nešto što ljubavnici jedno drugome govore, a prevaranta (eng. deceiver) jednostavno kao nekoga tko je bio nevjeran, a ne kao strukturu prevare današnjeg društva. Bilo kako bilo, ono što je bitno jest da svaki pojedinac ima snagu otjerati prevarante, tako što će prepoznati da je stavljen u zabludu i tu zabludu odbaciti svojom namjerom. U pjesmi je toliko sitnih detalja da ih je nemoguće sve navesti bez da napišem novu disertaciju, ali spomenut ću samo da se riječ mitosis (eng. mitoza, dioba stanica) nalazi točno na polovici trajanja pjesme.

Sljedeća stvar, „Pneuma” (u psihologiji označava životni duh svakog bića, odnosno dušu, životnu energiju), nadovezuje se na snagu daha predstavljenu u naslovnoj pjesmi. Njezin početni rif jedan je od prvih napisanih za ovaj album i fanovi su ga imali priliku uživo čuti, kao i niz drugih fragmenata koje su ubacivali u svoje nastupe prije nego je album napokon izdan. Pjesma se nadovezuje i na gomilu drugih Toolovih stvari, primjerice „Third Eye“ i semplirani govor pokojnog komičara Billa Hicksa „we are but one consciousness experiencing itself subjectively“ (eng. mi smo samo jedna svijest koja sama sebe subjektivno proživljava), što je u „Pneumi“ izraženo riječima „we are born of one breath, one word“ (eng. rođeni smo iz jednog daha, jedne riječi). Pozvani smo da se sjetimo da smo uspavana djeca, da se probudimo, odbacimo maske i zasjamo u čudu potencijala ljudske egzistencije, ujedinjeni kao i na iskonu.

„Litanie contre la Peur“ dvominutna je synth-aluzija na remek-djelo znanstvene fantastike Franka Herberta „Dina“, odnosno dio tog višetomnog romana nazvan „Litanija protiv straha“, u kojem autor kaže: “Strah je ubojica uma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kada mine, upravit ću svoje unutrašnje oko da osmotrim tragove koje je ostavio. Tamo kuda je strah prostrujao neće ostati ništa. Preostat ću samo ja.” (izvor: Wikicitat, lektura D.Ć.)

Četvrta stvar „Invincible“ bila je, uz šestu „Descending“ i osmu „Chocolate Chip Trip“, prva s novog albuma koju smo imali priliku čuti na ovogodišnjoj turneji Toola. Traje skoro 13 minuta i otkriva priču ostarjelog ratnika koji se trudi ostati značajan. Spominje se rimski car-ratnik Kaligula („Caligula would grin“, eng. Kaligula bi se smijao), koji je zahvaljujući svojoj rastrošnosti postao omražen u narodu. Usto je tražio da ga se štuje kao boga (smatrao se inkarnacijom vrhovnog boga Jupitera), svog konja Kasača proglasio senatorom i konzulom, a kada mu je umrla sestra koju je i oženio, zabranio je smijeh u čitavom carstvu. Osim njega, spominje se još i španjolski konkvistador Juan Ponce de León koji je Europljanima otkrio današnju Floridu i postao guverner Puerto Rica, a koji je tražio mitsku fontanu vječne mladosti. Toolov ratnik, ispunjen lažnom nadom, za koju je svjestan da je lažna, sa suzama u očima ne prestaje sa svojom borbom i izdržava još jednu bitku jer nikad nije ni dopustio da mu istina prepriječi put. U prve četiri minute skoro da uopće nema dionica basa, a pjesma je puna kontra-ritmova i lažnih završetaka koji su ustvari samo sinkope odnosno pauze, po kojima je Tool prepoznatljiv ne samo u metalu, nego i muzici općenito. Pjesma je, zahvaljujući live snimkama koje su unatoč zabrani snimanja koncerata procurile u javnost, pred izdavanje albuma već bila poznata publici, a na studijskoj verziji možemo čuti i polifoniju koju Maynardovi vokali nasnimljeni sami na sebe stvaraju u pretposljednjem dijelu pjesme (tj. kada se prvi put spominje Ponce de León), a kada se taj dio ponavlja, vokali su čisti i glasni, praćeni distorzijom, kao u najranijim radovima ovog kultnog benda.

Sljedeća stvar, „Legion Inoculant“, je trominutna audio-psihodelija slična zvukovima za meditaciju, u kojoj se čuje disanje, distantno pjevanje i izvrnuta gitara na tvrdim, dugim tonovima basa. U njoj se ponavlja tekst „bless this immunity“ (eng. blagoslovi[mo] ovaj imunitet), čuje se povlačenje valova, koje se gotovo neprimjetno nastavlja na sljedeću pjesmu.

„Descending“ je sanjivi prikaz kolektivnog dubokog sna iz kojega se trebamo probuditi ili ćemo zajedno uništiti naš planet i propasti. I po melodijama i po tekstu, ova se pjesma najviše od svih na novom albumu poziva na njihove ranije radove, od „Rosetta Stoned“, „Wings for Marie“ i „Right in Two“ s „10.000 days“ pa sve do basa u obradi „You Lied“ koju originalno izvodi Justinov bend Peach iz kojeg je i došao u Tool. Bubnjevi luduju kao na „Lateralusu“, gitara ima autocitate detalja iz „Parabole“, a efekti koje joj Adam dodaje po sredini pjesme gotovo su queenovski. Tool više no ikad osuđuje apatiju modernog društva, ali čini se da manje no ikad osuđuje svoje fanove, prema kojima su ova četiri diva uvijek bili nemilosrdni. Možda je to zato što su debelo zakoračili u zrele godine i više nemaju potrebu stavljati se iznad drugih, nego i oni sami sve više žive u skladu s porukom o jedinstvu svega živog, odnosno zajedničkoj ljudskoj odgovornosti za vrlo vjerojatnu klimatsku kataklizmu koja nas očekuje, a koju smo sami prouzročili svojim nemarom i nemogućnošću otpora nehumanoj kapitalističkoj potražnji beskonačnog profita na planetu konačnih resursa. Tool ne pada u defetizam, iako je doslovan prijevod naslova pjesme „spuštanje“, nego nas poziva na mobilizaciju u borbi koja nije, poput one nepobjedivog ratnika iz prethodne stvari, zasnovana na borbi koja će se odvijati bez obzira na istinsko stanje stvari, već je realno nužna da bismo se kao vrsta održali na životu.

Nakon takve jedne globalno orijentirane pjesme, Maynard se potpuno otvara u sasvim individualiziranoj „Culling Voices“, u kojoj govori o psihopatiji i „probranim glasovima“ koji mu potpiruju sumnje i iznose svađe koje se nikad nisu dogodile. Sve to tjera ga odbacivanje i osuđivanje drugih bez ijednog dokaza, samo temeljem unutarnjih šaptaja. Te osjećaje do kraja pjesme potpuno odbacuje i obraća se tim glasovima, prijeteći im da mu se više ne usude obratiti. Pjesma se, naravno, može i drugačije tumačiti, ali ima uvjerljivo najkraći uvod prije nego počinju vokali i najmirnija je na albumu, nježnoga basa i blagih nedistorziranih gitarskih dijelova, koji se tek nakon šeste minute ražeste, a vokal sam iz šapta prelazi u iskonsko toolovsko vikanje i na kraju se opet vraća u šapat. Danny na trenutke zvuči poput šamana koji ljekovitim vibracijskim bubnjanjem izvlači Maynarda iz transa i tjera ga da utiša glasove koji ga sputavaju i guraju u psihopatske misli.

Slijedi „Chocolate Chip Trip“, Dannyjev eksperiment zvukova koji se naslanjaju na njegov genijalni bubanj. Pjesma podsjeća na nekakav soundtrack video-igara iz osamdesetih, a publici je poznata kao nastavak na 12-minutnu pauzu koju su imali na nastupima ovogodišnje turneje (na setlistama je naslovljena u skraćenoj verziji kao „CC Trip“). Sekvence su obilježene brojem 7, koji je u mnogim kulturama i religijama sveti broj, a u Toolovom kultu prepoznatljiv je i u heksagramu koji na njihovim koncertima svijetli iznad bine tijekom čitavog nastupa, kao prvi i posljednji vizualni efekt koji vidimo. Sam Danny u intervjuima je opisao ovu pjesmu kao tribute panamsko-američkom fusion-jazz umjetniku Billyju Cobhamu, koji mu je jedan od uzora.

Posljednja pjesma s vokalima, „7empest“, koja je ujedno i najduža na albumu (traje skoro 16 minuta), već na prva slušanja postala je omiljena fanovima, jer ima žestinu kakva se od Toola očekuje, prijelaze na mirnije dijelove, magične solo-dionice gitare, a potom se ponovo vraća u ludilo i bijes, nabrijani bas, luđački bubanj, da bi se na kraju potpuno usporila i kao zatišje nakon oluje prikazala zrake Sunca koje obasjavaju pokislo tlo svijesti. Iako svi sudjeluju u njezinoj kreaciji, ova stvar najbolji je pokazatelj genijalnosti Adamove gitare, gitare koja zna kako složiti mirnu kišnu melodiju i razviti je do apsolutnog ludila, tijekom kojega gotovo da možemo vidjeti munje i čuti gromove. Maynard u tekstu prokazuje lažnu prirodu koja nas gura u mirno postojanje bez pobune, ali u savršenoj buci obznanjuje da ima nas koji vidimo dokaze, koji odbijamo biti pasivizirani i koji ćemo bez ikakve zadrške reći „sramite se“ onima koji su to zaslužili, a koji se ponašaju kao da su iznenađeni kad su uhvaćeni u laži. Pjesma je bogata dvoznačnim riječima, npr. „calm before tempest comes to reign all over“ (eng. zatišje pred oluju dolazi da vlada svime – pri čemu je reign ‘vladati’ homofona riječi rain ‘kiša’, koja se najčešće vezuje uz oluje i koja je vjerovatno namjerno ubačena da svoje pravo značenje otkrije tek onima koji pročitaju tekst, jer bi, ako ga samo čuju, mogli pomisliti da se govori o kiši, a ne vlasti zatišja). Međutim, kada se ospore lažne namjere, jasno je da vode u devastaciju, opće uništenje, a oluja mora biti točno ono što je, divlja i neobuzdana, sve dok je ne stavimo pod kontrolu i otklonimo svaku sumnju, prozovemo lažove koji, ma koliko se trudili, riječima ne mogu nadoknaditi štetu koju su napravili svojim djelima. Nema iskupljenja, nema oprosta za one koji siju iluzije. Jedino rješenje je da se probudimo, da glasno kažemo da znamo za bolje i da možemo bolje, da možemo kao ljudi prepoznati sjaj koji nosimo u sebi i samo njime nadvladati doba mraka u kojem živimo. Samo novim djelima možemo popraviti djela. Riječi nisu dovoljne. Treba nam oluja, koja ne zna biti mirna, koja je po svojoj prirodi takva da se većini neće svidjeti jer će nas tjerati da odbacimo ono što smo naučili i priznamo da smo u nezavidnoj poziciji, bez slobode i bez načina da izvršimo ikakav ozbiljniji utjecaj na svoju okolinu, dok god smo razjedinjeni i posvađani oko tričarija.

Sve to u skladu je i s porukama drugih pjesama na ovome albumu, kao i drugih Toolovih albuma koje smo u ovih 13 godina čekanja rastumačili i ponovno interpretirali, dodavali im svaki put nova značenja, slušali ih kao djeca i kao odrasli. Osim toga, „7empest“ još jednom ima tu magičnu sedmicu u naslovu, i dolazi kao pečat Toolove karijere i moguće jedna od najboljih njihovih pjesama uopće (pogotovo ako se s vremenom u njoj otkriju matematički uzorci kakvi su u pjesmi „Lateralus“).

Album je zatvoren zvukovima pjeva ptice rugalice sempliranoga preko tihih gitarskih dugih tonova i mekog bubnja u zaključnoj stvari „Mockingbeat“. Ruga li se Tool nama, samima sebi ili ovom morbidnom sustavu koji se nadvija nad našom svakodnevicom? Ostavit ćemo zaključak da se otkrije s vremenom, jer svaki Toolov album, poput skupocjenog vina, s godinama samo dobiva nove, sve finije i finije okuse, a tako će biti i s ovim. Ono što mogu reći jest da su naša fanovska očekivanja ispunjena. Apsolutno genijalno.

Ocjena: 10/10

(Tool Dissectional / Volcano / RCA, 2019.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute