Noel Gallagher’s High Flying Birds konačno nudi odgovor na pitanje tko je kičma Oasisa. Sorry Liam.
Dva brata. Jedan je vizionar, drugi uvijek spreman za kavgu – idealna kombinacija za jedan od najvećih rock bendova. Riječ je naravno o Oasisu, Liamu i Noelu Gallagheru. Različitost njihovih karaktera kad je kreativnost u pitanju se do sada pokazala i više nego poželjnom, osim kad se ta dva karaktera nađu međusobno suprotstavljena poput dva ovna na deblu iznad provalije.
Oasis je još jednom (i za sada) stvar prošlosti, a ono što uvijek je uvijek u takvim situacijama zanimljivo je kako karizmatični karakteri opstaju u istom poslu kad nisu zajedno (jer mnogima iz rock svijeta su solo karijere obično problematična stvar) .
Negdje u isto vrijeme 2009. godine Liam je oformio Beady Eye i u veljači prije godinu dana objavio prvi album „Different Gear, Still Speeding“. Britanska kritika ga je ovjenčala lovorikama i išla toliko daleko da je album proglasila najboljim što je Liam napravio još od „(What’s The Story) Morning Glory“, dok se na ljestvici prodaje u domovini prvijenac Beady Eyea našao na trećem mjestu. Kad je tijekom iste godine Noel najavio da će učiniti isto sa svojim novo-okupljenim bendom High Flying Birds, kavgadžija Liam mu se javno izrugao. Prava bratska ljubav. No vizionar Noel se ipak pokazao boljim u onome što posebno pogađa Liamov ego – dospio je na prvo mjesto po prodaji. I to zasluženo. Ok, ova recenzija svakako dolazi prekasno, ali u dvoumljenju: ne napisati ništa ili doći posljednji na cilj, prevladalo je ovo potonje (Tko nam je kriv što nas nema više u redakciji).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kFx_IniNjfE[/youtube]
Noel Gallagher’s High Flying Birds je po skromnom mišljenju autora ovih redaka nešto najbolje što je Noel napravio od vremena „(What’s The Story) Morning Glory“ (da se parafraziraju britanske kolege koje u pohvalama nisu štedjele njegova brata). Riječ je o albumu koji nanovo definira pojam Britpopa (ako se uzme da isti postoji od prvotnog hypea iz 90ih).
Noel je uspio sabiti veliki broj utjecaja, pohvatati stilske tokove i napraviti kompaktnu pulsirajuću cjelinu iz koje se hitovi mogu vaditi naslijepo. Sve je razumno sveo na deset pjesama i optimalno trajanje od 42 minute. Nema ni viškova ni eksperimentalnih iskoraka, bar ne onih koji nisu striktno utkani u strukturu samih pjesama. Kristalno čisto izvedene pjevačke dionice su u potpunosti dotjerane, definirane i u funkciji pjesme.
Ne udara samo himnična uvodna „Everybody’s On The Run“, ona je samo prvi znak superiornosti svega onoga što slijedi nakon toga, bilo da se Noel hvata stadionskih manirizama, orkestralnih pratnji, ostavštine The Beatlesa i The Clasha (na kojoj je na kraju krajeva i nastao Oasis) ili Weillovske kombinacije foxtrota, honky tonka i bluesa. Gallagher je sve to znalački i fluidno posložio da mu se jedino može aplaudirati s koje god strane ili rakursa se gledalo na Noel Gallagher’s High Flying Birds. Napravio je rock album koji je ustvari čisti pop – prijemčiv i onima koji se inače ne bi pronašli u zvuku Oasisa. Album koji će za mnoge biti prva kvalitetna stepenica za ulazak u sve ono što je Noel Gallagher do sada napravio.
Ove uši su ga se u posljednjih nekoliko mjeseci toliko naslušale, a da im još uvijek nije dosadio. Postoje albumi koje treba tretirati kao vrhunsko vino. Jednostavno mora proći vremena da bi se osjetila njihova prava aroma.
Ocjena: 10/10
(Sour Mash / Universal Music, 2011.)