Na drugoj večeri 11. Zagreb Jazz Festivala, koji se iz Tvornice kulture preselio u Muzičku akademiju, nastupili su Vijay Iyer & Wadada Leo Smith. Ono što su priredili spada u rubriku ‘retki petki’.
Svirati nesputano. Svirati slobodno. Kako te inspiracija navede na put. Svaki put drukčije. Pobijediti formu i stil. Iznenaditi sebe i druge. – Na taj način djeluju kao tandem pijanist i klavijaturist Vijay Iyer i trubač Wadada Leo Smith. Dva genijalca koji kao da su iza sebe ostavili svu glazbenu teoriju, ponijeli virtuoznost i želju za slobodom, te se zaputili se u nepoznato, jedan drugog nadahnjujući, osluškujući, vodeći i pratiti. Žive za moment. Jer moment je sve.
Spadaju u rijetke koji to mogu. Koji ustvari tako jednu kompliciranu strukturu mogu iznijeti i oblikovati, a time i oduševiti. Kao da glazbom oponašaju sve one životne kemijske procese i pokušavaju ih pretočiti u zvučnu formu pred publikom. Za rijetko koje glazbenike me pratio osjećaj da su tako uvjerljivo spalili mostove iza sebe i otvorili jedno sasvim novo iskustvu u glazbi. U biti, možda ono, neko staro, već zaboravljeno. Iz vremena kad se glazba nije mogla snimati, već se pronosila isključivo nastupima.
Iyer i Smith su kao dva famozna kuhara koji pred vama pripremaju neviđene bakanalije i one ovise o atmosferi, ambijentu, namirnicama i namjernicima. Samo tada za tu prigodu i nikad više. Sutra će raditi slično u nekoj drugoj atmosferi, nekom drugom ambijentu, s drugim sastojcima i za druge namjernike. I ništa od toga ne možete ponijeti kući osim osjećaja zadovoljstva i sjećanja na njega. Ne postoji taj medij, jer bi jednostavno sve bilo podgrijana večera, a to nije to. Ono što želim reći je da su njih dvojica došli do stadija u kojem je snimanje (njihove) glazbe suvišan i nepotreban čin. Oni dokazuju koliko su svi ti modeli zabilježbe glazbe ustvari šturi, siromašni i uvijek osuđeni na repeticiju jedno te istog. Kao da uhvaćeni moment na fotografiji pokušate komparirati s osebujnošću života kao takvog. Slušati njih izvlači neočekivani imperativ da ih uvijek treba slušati uživo, jer kako se niti jedan dan ne ponavlja identično i niti jedna ljudska konverzacija, tako se ne ponavljaju niti njihovi nastupi.
Jednostavno osjećate da ste oplemenjeni za jedno predivno iskustvo, jedan predivni vrhunac, nakon kojeg samo može osjećati veliku zahvalnost. Čak i da je nekim slučajem snimljen jučerašnji nastup u Muzičkoj akademiji, gdje su nastupili u sklopu ponovno oživljenog Zagreb Jazz Festivala, teško da bi se usudili to ponovno preslušavati iz pukog straha da to više ne bi bilo to i da biste oskvrnuli uspomenu na večer kad ste osjeti bockanje i peckanje kao da su se muze na tren naselile u taj prostor potičući spomenuti tandem da da sve od sebe u traganju za glazbom.
Bila je to večer kad su sve forme bile napuštene zbog dobrobiti same glazbe i kad se ispostavilo da prva skladba na repertoaru nije samo prva, već gotovo i jedina – jednosatna turbulencija nakon koje vam i dalje nije jasno što se dogodilo, a potom vas Iyer i Smith ‘otprave’ iz dvorane s dvije decentne glazbene minijature dok vam mozak pokušava dešifrirati što mu se dogodilo.
Po intenzitetu jako su me podsjetili na Brad Mehldau Trio, kojoj je prije dosta godina na istom tom JAZZG-u priredio slično nevjerojatno iskustvo, no i tu se radi samo o mjerenju ekspresije nakon koncerta, a nipošto o nekom pokušaju uspoređivanja s bilo čime što Vijay Iyer & Wadada Leo Smith izvode. Od ‘tehnikalija’ treba napomenuti da je dvorana Blagoja Bersa bila ispunjena do posljednjeg mjesta, što je isto predivna činjenica jer ono što se dogodilo sinoć vjerojatno je sam vrhunac 11. Zagreb Jazz Festivala, iako su još dva kvalitetna koncerta na repertoaru u nedjelju i ponedjeljak u istoj dvorani.