Obilježavanje 20 godina kluba Tvornica ne bi bilo ‘to’ bez koncerta čovjeka i njegovog benda koji je snimio dva ‘live’ albuma upravo u Tvornici, jedan ‘električni’ i jedan ‘akustični’.
Goran Bare i Majke su davno zaradili status legende, koji održavaju s promjenjivim uspjehom. Nije im se jednom omaklo da su koncerti izgledali kao „eksperimentiranje nepoznatom stranom umjetničkog genija“, pa tko shvati, shvati, tko ne shvati – više sreće drugi put.
Ovaj posljednji koncert, točno mjesec dana prije Badnjaka, izgledao je kao Božićni poklon fanovima. Bare je dao sve što se očekivalo od njega, pa i više od toga, naročito ako se sjetimo svih njegovih komentara između pjesama koji su varirali od suvislih (kao što je podrška prosvjetarima u štrajku), pa do onostrano nadrealnih.
Nastup je počeo preciznim kružnim udarcem u glavu nazvanim „Ljubav krvari“. Ovaj u izvedbi uživo desetominutni ep s posljednjeg albuma „Nuspojave“ zazvao je mračnu atmosferu dostojnu jednog Marka Lanegana koji je čest zagrebački i tvornički gost. Bend, dobro poznat s albuma „Nuspjave“, mljeo je sve pred sobom dozvoljavajući Baretu da slijedi svoje izvođačke muze, da lebdi između stihova i pjesama znajući da će sastav sve to pokriti, a ako sastav to i ne pokrije, na sceni će se, u samom donjem dijelu, diskretno ukazati manager grupe.
Nakon jednog takvog ukazivanja dogodio se klik i izvođači su pojeli okupljene za doručak (tj. večeru). Bare se uozbiljio (koliko-toliko) i pravo je čudo što izvođačka silina Bareta i Majki mi nije otpuhala svu kosu s glave. Momci su bili moćni, jako moćni, a set lista za prste polizati. Jedini pravi promašaj bila je „Put ka sreći“ (reggae aranžman s hard rock završetkom), a „Fantastična vatra“, „Grešnik“ i „Iz sve snage“ su pokazale nezainteresiranog Bareta i napaljeni bend.
„Ništa lažno“, „Daj mi“, „Depresija“, „Mršavi pas“ prikazale su Bareta čija čežnja za sretnijim životom i za ljubavlju još nije zadovoljena, a ‘trio’ „Vrijeme je da se krene“, „A ti još plačeš“ i „Teške boje“ su od Tvornice napravile visoku peć na radnoj temperaturi. Izvedbe ovih pjesama su opravdale cijenu ulaznice, a ostalo je bilo samo po sebi bonus. Kakav god bio i kakve god koncerte imao, na pjesme fokusirani Goran Bare bez komentiranja svega i svačega i s ovakvim bendom je i dalje među najboljim izvođačima uživo svih vremena. Pjesme su nepoderive, Baretova interpretacija također, karizma – o čemu pričamo, sugestivnost – vrlo visoka.
Nakon cca 2 i pol sata koncerta i bisa dobili smo još jedan „bis“ – Baretovu inačicu pjevanja sevdaha. O tome je teško išta reći, nisam se uspio oteti dojmu da je riječ o parodiji na tragu Hali Gali Halida ili pak o pokušaju da se probije na teritorij Bože Vreće. Možda je sazrelo vrijeme da se Bare reaktivira kao Hali Gali Halid i da sve svoje komentare te eksperimentalne pokušaje humoristično-satiričke muzike strpa u taj projekt, a da sebi i Majkama ostavi ozbiljniji materijal.