Damir Avdić u petak 17. siječnja u zagrebačkoj Tvornici kulture promovira svoj novi album ‘Radikalno šik’, a u to ime nezaobilazan je i radikalno šik intervju s njim kao jednim od najodvažnijih ratnika-kantautora naše regionalne scene.
Još od albuma ‘Mein Kapital’ smo navikli da radiš nove sintagme od starih značnja. „Radikalno šik“ je apsolutno na tom putu i u svega dvije riječi opisuje ovu našu ključajuću realnost. Što ti je bio okidač za taj naziv albuma?
Damir Avdić: Splet okolnosti. Ako album ne nazovem po pjesmi, onda jednostavno čekam da se naslov sam ponudi. I jedan dan je došao prijatelj do nas, imao je neki seminar, poslije party, i ujutru ga pitam, kako je bilo na partiju, kaže ”Tako… ta scena…”, pitam, koja scena, kaže ”Pa ta… Radikalno šik”. Nasmijao sam se i rekao mu, tako će mi se zvati album. I onda se to “Radikalno šik” samo nalijepilo na tekst pjesme koju sam već imao.
Muzika se sluša. Znam da se danas konzumira. Ali ne prilagođavaju se svi.
Kad je nastala pjesma „Kolone“, ujedno i prvi singl, koja zorno opisuje mučnu situaciju u kojoj se u proteklih godinu dana upravo Hrvatska ‘istaknula’ kao zemlja čija policija provodi u dosta slučajeva ilegalnu politiku nasilja prema migrantima na ovim prostorima?
Damir Avdić: ”Kolone” je bila ljubavna pjesma bez kolona i stražara, a onda su oni uletili unutra i osoba kojoj sam govorio stihove je ispala iz pjesme, tako to ide. Što se tiče hrvatske policije, oni provode politiku evropske unije, to je valjda jasno. Niko ne radi ništa na svoju ruku. Danas ne. Kada je prije godina i godina Berlusconi napravio dogovor sa Gadafijem, da zaustavi ljude koji su čamcima išli prema Italiji, Evropa se zgražala, danas Evropa plaća milicije po Libiji da zaustavljaju ljude koji bježe iz neuporedivo većeg užasa. Morbidno. U isto vrijeme govore o humanom principu, kako se treba humano ponašati do imigranata. Prvo, to nisu imigranti, to što nam se dešava pred očima je egzodus, koji je posljedica vojnog i ekonomskog uništavanja Afrike, Bliskog i dalekog istoka, Južne Amerike… Jedino humano što se može učiniti za te ljude je, da im se što prije omogući da dođu na svoje odredište, a to su zemlje zapada, na koje imaju pravo. I to pravo će se prije ili kasnije morati primijeniti. Te desničarske priče; “to je druga kultura, druga religija”… to su priče za djecu. Za koga je onda zid na granici s Meksikom? ‘Ko stoji iza tog zida? Muslimani? Ne. Iza tog zida su kršćani iz Centralne i Južne Amerike. Centralna i Južna Amerika je bedem kršćanstva danas. Zašto su oni iza zida koji ih odvaja od zemlje koju vode kršćani? Zato jer su sirotinja. Nema ljubavi za sirotinju. Vjera parama ne znači ništa. To je sva priča. Sruši. Zgazi. I ostavi ih iza zida.
Imam osjećaj da je većini taj ”treći svjetski rat” neka ”seksi” metafora.
Kad sam već kazao ‘prvi singl’, onda se i sjetih da nemaš praksu doći i do drugog singla kad su u pitanju tvoji albumi, bar ne onog kojeg prati video spot. Zanima me zašto?
Damir Avdić: Ne vidim razloga za to. Muzika se sluša. Znam da se danas konzumira. Ali ne prilagođavaju se svi.
Dok je album „Manjine“ bio u znaku aranžmana na gitarskim echo pedalama, „Radikalo šik“ donosi dobar balans s rifovima koji udaraju odmah ‘ u trbuh’. Koja misao te u smislu aranžmana najviše vodila na ovom albumu? Pitam iz razloga jer „Radikalno šik“ uistinu držim tvojim najboljim albumom dosad?
Damir Avdić: Hvala. Nije bilo aranžmana. Dok ima teksta, ima i muzike.
Degen postaje firer kad mu se ostavi prostor.
S našim posljednjim intervjuom stali smo negdje s tvojom izjavom kako je kapitalizam ustvari fašizam, sad po svemu sudeći radimo intervju u osvit sukoba koji mnogi nazivaju početkom trećeg svjetskog rata. Dakle, stvari su se definitivno radikalizirale, ali nipošto nisu ‘šik’. Događa li se svijetu ono što se deseljećima zvalo ‘Balkanizacija’ ili nešto drugo?
Damir Avdić: Kad to tako kažeš, većina ti odgovori da pretjeruješ. Nisam siguran koliko se to, uopšte, uzima ozbiljno. Imam osjećaj da je većini taj ”treći svjetski rat” neka ”seksi” metafora. Prije desetak dana, u Sloveniji je bila državna proslava jedne bitke iz drugog svjetskog rata. Bio je prisutan državni vrh. Predsjednik države, predsjednik državnog zbora, to bi bio parlament, sabor, i tu dođe klasična paravojna jedinica, u uniformama i sa svojim oznakama. Patroliraju južnom granicom sa replikom oružja?! Policija privede vođu, jer je prije deset dana trebao biti u zatvoru, ostali ostaju postrojeni. Kad ljudima to spomeneš, većina odgovori, ma to su degeni. Pa i Hitler je bio degen! Degen postaje firer kad mu se ostavi prostor.
Jest da si se toga dotaknuo u pjesmi „Sto mu neoliberala“, no kako objašnjavaš konstantno negiranje klimatski promjena od strane najveće vojne sile na planetu i razmišljaš li možda u nekoj budućnosti album koji bi više tematizirao s ovom klimatskom kataklizmom koja je u zamahu?
Damir Avdić: Ne razmišljam o tome. Razmišljam o tome kako se slavilo trideset godina od pada Berlinskog zida, sa desetinama hiljada ljudi na ulicama, koji govore ”da se ideološki zidovi ne ponove”, dok je u isto vrijeme La Paz podijeljen jednakim zidom, sa bodljikavom žicom na vrhu, ali koji dijeli bogate i siromašne. Na jednoj strani savršeni konzumenti, na drugoj k’o psi čekaju cisterne s vodom koju im naplaćuju. Ideološki zid brzo padne, klasni stoji vječno. 1971. sam krenuo u prvi razred osnovne škole i svake godine smo davali neku siću za markice crvenog krsta za gladne u Africi. Danas gledam bilborde na kojima je broj preko kojeg možemo donirati nešto za gladne u Africi. To nije normalno. Pedest godina! Na planeti osam milijardi ljudi, hrane za deset milijardi, a svakodnevno gladnih preko osamsto miliona?! I prije mjesec dana naslov u slovenskim medijima, ministrica svečano kaže ”Potrošači su spremni platiti skuplje, da bi se hranili zdravije”. A vlade nekih zapadnih zemalja, zbog zabrinutosti za zdravlje svojih državljanja, poskupljuju nezdravu hranu. Ganut sam.
Kako tumačiš to da nekakva politička ljevica na svjetskoj skali gledano nikako ne može pronaći agendu za jasno definirano djelovanje i okupljanje ljudi? Naime opet sam na „Sto mu neoliberala“ koja stihom: „Ostao sam bez jaja“ to dobrom mjerom objašnjava.
Damir Avdić: ”Jaja” su politički nekorektna, ljevica maše maslačkom i rukolom. U slučaju da postoji ljevica.
Zanimljivom zamjenom značenja u pjesmi „Spomenik“ opet si došao do pravog opisa stanja u društvu. Živimo li stvarno u društvu konstatnog prihvaćanja poraza?
Damir Avdić: Stanovnik nekog mjesta kraj Ljubljane, ili predgrađa, dao je najbolji opis društva u kojem živimo. Skupilo ih se tridesetak sa transparentima i stoje kraj ulice. Šleperi non-stop prolaze, ulica je rasuta, pucaju im kuće, i oni su se skupili da demonstriraju. Dali im dvadesetak sekundi u dnevniku. Čovjek govori monotonim glasom: ”Ne damo svoje kuće… Hoćemo da se kamioni preusmjere…” i slične stvari koje nikog ne zanimaju. I u jednom momentu, totalno drugim glasom reče, ”Ma znate šta… Da je u ovoj bari neka posebna vrsta žabe, svi bi bili ovdje i sve bi se odmah sredilo… Ali nema žabe”.
Kako je nastala pjesma „Žena koju sam“ koja se čini jedinom na albumu koja nosi više iskustveni, a manje filozofski moment?
Damir Avdić: Sjećanjem na iskustvo sa ženom koja je imala smisla za humor. Ima ga i danas.
Jest da je sad u jeku koncertno promoviranje novog albuma, no kako stojiš s planovima na spisateljskom planu?
Damir Avdić: Svo vrijeme pišem. Na albumu ”Amerika” je roman ”Rodeo”, na ovom je priča ”Ja imigrant”. A na jesen planiram objaviti novi roman, koji je nastavak tih američkih priča.
I za kraj jedno pitanje koje me jako zanima, je li ti ikad itko od muzičara prišao i rekao da ima jarku želju svirati s tobom i da sve što radiš čuju i osjećaju u nekom bendovskom aranžmanu?
Damir Avdić: To se često dešava. Neki su mi slali snimke, koji su bolji od puno toga što sam imao priliku čuti. I to sam im rekao. I da im ja ne trebam.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
