Reizdanje prvijenca šibenske anarho-punk grupe 25 godina nakon objavljivanja originalne kasete. Reizdanje je doživio i pripadajući fanzin/booklet, sad u većem formatu.
Sve smo u stanju zakomplicirati, a vremena zapravo uvijek jednostavna. I ona ratna 1993., kad je kaseta „Pobjedimo laž“ originalno objavljena, i nedavni kraj 2019., kada je PDV izbacio vinilno i CD reizdanje albuma. Teorije zavjere su nepotrebne, dubinska analiza tko za koga lobira i tko koga financira je izlišna, koliko istina ima nijansi je nebitno, vjerovati u bolje sutra je smiješno. Dakle, jednostavno je – s jedne strane smo mi, s druge su kurvini sinovi (šupci, stoka, fašisti, al’ uglavnom kurvini sinovi). A pod kurvine sinove spadaju vlast, crkva i profiteri. I amen! I neće biti napretka i pravde dok mi ne pobijedimo, a mi pobijediti nećemo nikada. I ne moramo. Mi očekivano gubimo od samog starta, i jedina je pobjeda ako osvijestimo tko su nam neprijatelji. Borba, međutim, nikad ne smije stati.
To bi, ukratko, moglo biti naravoučenje Nulinog samizdatog prvijenca, kako onda, tako i četvrt stoljeća kasnije.
Anarho-punk album hardkoraške poetike „Pobijedimo laž“, sniman ’93. u jednom šibenskom podrumu između redukcija struje i granatiranja grada, u svojoj je mladalačkoj naivnosti proklamirao ideale apsolutnog slobodarstva i anarhije, no puno je više bio fokusiran na režanje gnjeva generacije, onog njezinog dijela koji ni na tren nije povjerovao u parole koje su izvikivali samoprozvani donositelji demokracije.
Stavljene na traku bez takoreći ikakve produkcije, tih trideset pjesama danas su gotovo pa pankerska biblija, brz, glasan i nepatvoren dokaz jake i uskomešane hrvatske punk underground scene devedesetih.
Nula je predstavljala sukob svjetova u malom – osnovali su je dva pankera, dva metalca i bubnjar koji se predstavljao pankerom, ali je imao sumnjivo dugu kosu. Drugo, imali su dva glavna vokala, čije su glasove mogli razlikovati samo zagriženi fanovi; Frua je imao onaj hrapaviji, a Mitre nazalniji. Treće, Roša se rafalnim riffovima uglavnom uklapao u glazbeno/ideološko okruženje u kojemu se našao, ali se metalac u njemu ipak povremeno budio, pa je Nula, tu i tamo, imala i koju bogohulnu gitarističku solažu. Četvrto, tekstovi su im znali biti duži od kakvog prosječnog hip-hop singla. I peto, još su tamo 1995. objavili vinil, bili su hipsteri prije hipstera.
Nema, dakle, tog pankerskog postulata, pisanog i nepisanog pravila, ustaljenog ponašanja i dobre pankerske prakse, koje Nula nije prekršila već u startu. Gotovo da su išli punkom protiv punka. Ipak, nešto su valjda radili kako treba, barem ako je suditi po jednoj zimskoj noći 1994. kada su na svakoj banderi na Trgu bana Jelačića u Zagrebu osvanuli grafiti „Nula“. Sa zaokruženim „A“. Ili po jednoj drugoj noći 1999., kada je pola Tvornice kulture došlo zbog njih, iako su zvijezde večeri bili G.B.H. Kao i po svim onim koncertima u atomskim skloništima, skvotovima i svim ostalim rupama gdje je živio bučan i neotesan pokret otpora mraku poslijeratnih devedesetih.
Njihov hard core pristup glazbi i životu, sirova iskrenost i još sirovija produkcija, nisu ih samo učvrstili u prvu ligu ovdašnjeg undergrounda, nego su ih lansirali na turneje po Europi. I zato Mišu, Arsena i Vicu zaboravite, Frua, Mitre, Roša, Jorde i Meniga od svih su šibenskih glazbenika dobacili najdalje. A pritom su pobijedili besparicu, cenzuru, hejtere, diskografe, ignoranciju medija. Punkom su pobijedili punk.
Pobijedili su i laž, pa makar i bez „i“.
*Dio recenzije je inspiriran predgovorom reizdanja albuma „Pobjedimo laž“, no kako su autor ovog teksta i predgovora ista osoba, dopustio sam si samoreciklažu.
Ocjena: 10/10
(samizdat, 1993/PDV, 2019)