Za ovakvu divotu isplatilo se čekati osam godina. ‘Fetch The Bolt Cutters’ je vrhunac stvaralaštva Fiona Apple.
Iskreno me nimalo ne čudi ekspresno oduševljenje kritike novim albumom Fione Apple. Ona samo potvrđuje ono staro pravilo da buntovništvo i iskazivanje nezadovoljstva prema postojećim normama jest ona najvažnija srž umjetničkog izričaja. Uostalom, čemu umjetnost ako je sve oko nas super? Apple je primjer kako se stalno suprotstavljati struji koja u glazbi tendira tome da se sve zapegla i upakira u vrhunsko pakiranje, ali da se izostavi hrabrost poruke (ako ta poruka uopće postoji).
Koliko je s njenim Grammyjem ovjenčanim albumom „Tidal“ na početku karijere bilo jasno da je ona glazbeni wunderkind, toliko je primjerice po pjesmi „Sleep The Dream“, koja otvara dotični album, bilo jasno da u njoj kipi bunt prema pop okvirima. Nije tu samo u pitanju bio moćan glas, već i pankerski stav što učini s tim glasom. Naime, ako se obrati pažnja na njen cjelokupni rad kroz neke producentske vizure, uvijek se činilo da njen glas ne može biti glasniji u odnosu na pratnju, time i poruka koju je slala poigravajući se često atonalnom izvedbom hrapavog grla. Gotovo kao da je žanr pjesama bila sporedna stvar spram tog osjećaja da vam se Fiona unosi u lice i istresa svoj stav.
O tome koliko su joj smetali pop okviri i kad je postala priznata svjedoči situacija kad je pozivala fanove da bojkotiraju njen treći album „Exrtaordinary Machine“ jer je smatrala da ga je producent Jon Brion ‘pretjeranim peglanjem’ upropastio. Može se to iščitavati kao dobar marketinški potez, ali ja sam ipak skloniji mišljenju da je tu u pitanju istinski beskompromisni umjetnički stav na djelu, a to je da ako se Fioni ne sviđa ono što je napravila i ne ulazi u njene stroge kritičke gabarite, onda je spremna spaliti sve mostove iza sebe.
Na koncu i za „Fetch The Bolt Cutters“ je prošle godine izrekla kako nije sigurna je li taj materijal na čijem je radu započela prije pet godina dovoljno dobar. Oni najveći obično imaju taj problem. Ne mogu se mjerit s nikim jer su izvan kalupa. Nema za nju nikakve koristi što ju se doživljava kao punokrvnu nasljednicu Laurie Amderson i Kate Bush, ili preteču pokojne Amy Winehouse ili trenutno najzanimljivije glazbene nade pop svijeta Billie Eilish, dakle svih koje nose predznak neukalupljivosti, kad za početak ona sama (kao original) mora biti zadovoljna svojom osebujnošću.
Album „Fetch he Bolt Cutters“ upravo je oda izlasku iz svih okvira, ali time i njihovo sažimanje u cjelinu kroz koju na jedinstveni način upijamao kakofonijsku nit i bit današnjeg svijeta. Jedinstven je i pristup u gradnji zvučne slike. To je album prepun hip-hopa, punka i indieja, a u glazbenoj slici je potpuno izvan ‘zvučnih protokola’ tih stilova. Klavir u početku vodi pompoznu riječ kao da je dio nekog većeg orkestralnog djela. Gotovo da niste sigurni radi li Fiona od svega vic s tom pompoznšću već na samom početku pjesme ironičnog naslova „I Want You To Love Me“, tog celebrity imprativa modernog doba, dok vas rottenovskom atonalnošću refrena u to dakako i uvjeri.
No to je samo početak velike zvučne preobrazbe koja slijedi. Naime, album odlazi u svojevrsni bizarni eksperiment; ne gubi ritam cijelo vrijeme, ne rasipa se, ali taj groove kao da je pogonjen najrazličitijim perkusijama do te mjere da su klavir i žičani instrumetni aranžirani kao udaraljkaški instrumenti. Osjećaj koji bih po vlasitom nahođenju opisao kao da Bo Diddley nekim slučajem susreće Einstürzende Neubauten, a u tom susretu će vam također iskrsnuti slike world musica, kvartovskog repanja i doživljaj glazbe kakav ima jedan Tom Waits, dok ćete upravo zahvaljujući Fioninom prodornom vokalnom izvedbom biti uvjereni da slušate najbolji izdanak rock and rolla 21. stoljeća, ali ne neku zagasitu indie verziju, već onu kad je rock bio glavni katalizator adrenalina.
Uz sve, riječ je o organskom albumu u kojem je čujno da ne pati od tzv. ‘grid produkcije’ (gdje se sve programira u šesnaestinku kako bi se dobio catchy moment na prvo slušanje, ali dosadu predvidljivosti na svako sljedeće, od čega ‘pati’ gotovo cjelokupna mainstream pop i rock produkcija). Dakle, ne samo da je sve uvrnuto i pomaknuto, već konstantno zove na još i još preslušavanja, jer koliko vam slušanjem ‘puni baterije’, toliko vam svaki put ‘za dlaku’ promakne moment obuhvaćanja te magične pulsirajuće cjelovitosti. Na koncu i sad mi je osjećaj kao da pišem recenziju knjige koju još nisam pročitao do kraja. Kao da od izlaska albuma stalno nedostaje ‘još jedno slušanje’ za upiti ga dovoljno. Stara je praksa da strani recenzenti novi materijal dobiju na preslušavanje čak i dva tjedna prije objave kako bi s recenzijama mogli izaći u pravom trenutku (što ovdje nije slučaj, obzirom da mi je „Fetch The Bolt Cutters“ ‘kapnuo’ u inbox po objavi), stoga i sad u zraku titra taj osjećaj da je za apsolutno upijanje materijala nekako bilo premalo vremena.
Svaka pjesma nudi famozna osvježavajuća rješenja. Nakon uvodne „I Want You To Love“ pomete vas stakato klavirski uragan „Shameika“ u kojem se Fiona Apple prisjeća jedne epizode iz mladosti, a potom uvodi u ritmičnu mekoću naslovne „Fetch The Bolt Cutters“ u kojoj i snimljeno lajanje pas u studiju unosi potpuno uživljavanje u spontanost kreativnog i izvođačkog procesa.
Da je izvanserijska majstorica uvođenja u ambijent svjedoči i naredna „Under The Table“ u kojoj napetost svađe za vrijeme večere u restoranu možete osjetiti kao da ste kojim slučajem za susjednim stolom. Genijalnost izvire i iz poletno buntovne „Relay“ koja kao da je sastavljena od dvije sasvim oprečne pjesme, da bi potom došao red na „Rack Of His“ koja pored svoje izvođačke robusnosti spada u jednu od najdojmljivijih balada snimljenih u dvadeset godina ovog stoljeća. „Rack Of His“ je toliko moćna da je i deset sekundi tišine na početku naredne „Newspaper“ gotovo nužnost da se pripremite na novi broj lo-fi sipanja rima u pratnji bubnja i udaraljki. Slično prelijevanje aranžmana iz prethodne pjesme nosi i balada „Ladies“ koja vas svojim jazzy-blues nitima ukotvi u mjestu.
Već sve navedeno je dovoljno da se već u tom trenutku album proglasi remek-djelom, no onda dolaze dva fenomenalna emotivna fortea „Heavy Ballon“ i „Cosmonauts“ s čim raste i svijest da se remek-djelo bez lošeg momenta primiče svom kraju. „For Her“ je poput sestre blizanke pjesme „Relay” iz prvog dijela, ali s malo više teatralnog u sebi. Opuštanje pred kraj donosi himnična „Drumset“ prije nego li posljednja „On I Go“ odradi punjenje ritmom za sam kraj, što samo unese nemir i želju da cijeli album stavite u loop.
Po svemu sudeći i s predikcijom da će ova godina produkcijski biti u padu s priličnom sigurnošću se može reći da je „Fetch The Bolt Cutters“ vjerojatno album godine.
Ocjena: 10/10
(Epic / Menart, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
