Glazbeni ‘krim-tim’ okupljen oko basista Nikole Jerkovića i hammondaša Jurice Leikauffa vratio se na scenu s novom dozom funka.
Naslov albuma je igra riječi koja otkriva mjesto nastanka, tj. zagrebački Funhouse studio, i dakako žanr osam ponuđenih pjesama. „Fun(k)house Session“ grupe The Bonebomb donosi i određeni odmak od prva dva albuma „We Are Still Here“ iz 2015. i „What Do You Think This Is?“, prvijenca kojeg je 2012. na svom Ćato Recordsu objavio pokojni Ante Perković, koji me onomad i upoznao s glazbom ovog zagebačkog sastava vrsnih glazbenika koji njeguju zvuk one glazbe koja je početkom 1970-ih svirala u brojnim ‘eksploatacijskim filmskim krimićima’. Ti sljedbenici zvuka Isaaca Hayesa, grupe Mandrill, Curtisa Mayfielda i dakako Sly Stonea, između ostalih aktera tog vremena, ovog puta su se malo izmaknuli iz sineastične atmosferičnosti i svom funku krenuli udahnuti decentnu aktivističku notu kroz vokalne temate karakteristične za crne lidera kao što su bili Martin Luther King i Malcom X, dakle sve ono što je najviše u američkoj kulturi apostrofirao Gil-Scot Hernon.
Jerković i Leikauff su za tu priliku okupili i respektabilnu ekipu; Luku Žužića, Franu Puticu, braću Muratović iz Jinxa, Davora Doležala, Maria Bočića, Zvonimira Bajevića i Ljubu Kraljevića. Tehničkoj izvedbi i razini muziciranja tu dakako nema niti najmanje zamjerke (uz pobrojanu ekipu se računa da i ne može biti), no ima je u produkcijskoj slici. Naime, cijeli session je bogato produciran u svoj punoći ljepote zvuka instrumenata, no osjećaj je da je glavni okvir svih skladbi ostao isti od „Intra“ do završne „Ayo“ čime je dugosvirajući materijal sabijen u jednu cjelinu iz koje nedovoljno progovaraju, nazovimo ih, poglavlja na kojima je upravo produkcijski mogla više biti istaknuta promjena raspoloženja. Ukratko, dobili smo nešto poput jako dobro dokumentiranog klupskog sessiona, ali koji za današnje standarde poigravanja produkcijom donosi prilično konzervativan in the middle of the road pristup.
Da se razumijemo, nije nikakav grijeh raditi ovakve albuma, ali oni često zahtijevaju neki jači angažman, recimo, gostujućih pjevača ili pjevačica. U tom smjeru konkretno za mene kao recenzenta postoji tu jedna ‘rupa’ u podacima. Konkretno, prije tri godine me izuzetno razveselila suradnja Mirele Priselac Remi i The Bonebomba u pjesmi „Colours“. Bila je to sasvim jedna nova vizura benda, ali i pjevačice Elementala koja je na tom singlu zvučala kao da je netom došla iz kataloga Daptone Recordsa. Pjesmu sam prije pisanja recenzije krenuo potražiti na internetu, ali nažalost bez ikakvog rezultata, pa taj detalj ‘kao da je u zemlju propala’ ovdje krajnje diplomatski tumačim da je nešto pošlo prilično krivo. U neku ruku sam „Colours“ možda i očekivao na ovom albumu, kao možda i još neku sličnu soul / funk vokalnu suradnju, za što su se The Bonebomb pokazali izuzetno potentni, ali ništa od toga.
Takve primisli obično podsvjesno šalju znak da je došlo vrijeme za neke pomake i promjene. U slučaju Bonebomba upravo se čini da je upravo vijeme za njih, jer „Fun(k)house Sessions“ nije donio veća uzbuđenja od albuma „What Do You Think This Is?“ i „We Are Still Here“.
Ocjena: 7/10
(Destinatio Tokyo, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
