Osim kao frontmena The Charlatansa i kantautora, Tima Burgessa neki poznaju i kao DJ-a u čijim se nastupima redovno može čuti šlagere i hitove iz vremena dok je rock bio mlad. Pridodamo li tome psihodelični pop, pionire britanske ekscentričnosti poput The Move i ranih 10cc te indie rock i britpop, naći ćemo se točno usred izvora inspiracije na kojem se napajao radeći svoj peti samostalni album ‘I Love The New Sky’.
Muzičkim dijelom priče, dakle, dominira retro štih koji savršeno odgovara stihovima, svojevrsnoj pjevačevoj biografiji na čijim ‘stranicama’ progovara o raspadu braka, odrastanju na manchesterskim ulicama, danima partijanja po Los Angelesu i Londonu ili idiličnom kasnijem životu u engleskoj provinciji. Pritom vrijedi istaknuti da se čak i najtraumatičnijih epizoda svoje prošlosti prisjetio uz pomoć izrazito optimistične i vedre glazbe, glazbe koja u najboljim momentima gotovo instant popravlja raspoloženje.
Ploča starta gitarom nalik onoj iz evergreena The Curea „Boys Don’t Cry“, no već prve otpjevane riječi vraćaju ga u vrijeme kada su Lennon, McCartney i ekipa počeli otkrivati mogućnosti studija za snimanje i nove trendove koji su dolazili iz Haight-Ashburyja. „Empathy for the Devil“, kako pjesma nosi naziv, donekle je provučena i kroz autorski filter Noela Gallaghera, još jednog velikog štovatelja izvorne britanske invazije, a slične producentsko-aranžerske intervencije osigurale su da ni ostatak materijala ne djeluje kao da je nastao 1967. godine. Čembalom vođena „Only Took a Year“, posvećena jednogodišnjoj kreativnoj blokadi s kojom se morao boriti, liverpulskim čupavcima pridružuje njihove najveće prekooceanske rivale Beach Boyse, a „The Warhol Me“ i amfetaminski mrak Velveta, posebno u feedbackom odvaljenom finalu.
Druga polovica albuma donosi laganije i kompleksnije teme, pri čemu je kompleksnost i glavni krivac za pad kvalitete. Naime, Burgess se u pjesmama poput „Timothy“ malo precijenio pa će u jednom trenutku zvučati kao nešto što bi napravio matični mu sastav, u idućem kao stari Steely Dan, dok će povremeno zaglibiti i u svemirskim putovanjima Flaming Lipsa. Takav bi pristup u načelu trebalo pohvaliti, ali problem je što neki od tih dijelova funkcioniraju bitno bolje od drugih, od čega pati i soul/funk psihodelija „I Got This“.
„The Mall“ i „Lucky Creatures“ nisu loše, ali ćete ih vjerojatno zaboraviti nekoliko sekundi nakon što završe, što „I Love The New Sky“ na kraju ipak čini slabijim od većine opusa The Charlatansa, ali i obećavajućom najavom novih izdanja tog dugovječnog manchesterskog benda.
Ocjena: 7/10
(Bella Union, 2020.)