Osim što su urnebesne, programske oznake eksplicitnog sadržaja na Deezeru apsolutno ne nude nikakav logični ključ po kojem su dodijeljene određenim pjesmama i izvođačima što ‘explicit’ misteriju čini još većom. Iako, ključ možda postoji…
Ako ste korisnik streaming servisa Deezer u Hrvatskoj, jedna stvar bi vas mogla jako začuditi, a to su programske oznake eksplicitnog sadržaja koje su iz nekog razloga istaknute. Da, upravo iz ‘nekog razloga’, jer u hrvatskoj pravno-zakonskoj praksi ne postoji striktna odredba kojom se glazbena djela trebaju označavati jesu li ili nisu poželjna za maloljetnu publiku. Programske oznake eksplicitnog sadržaja najviše se tiču audiovizualnih djela (film, TV) i njihova kategorizacija je utvrđena i zakonskim pravilnikom objavljenim i u Narodnim novinama. Po pitanju glazbenih djela, Agencija za elektroničke medije objavila je preporuku u sklopu širenja medijske pismenosti koja se tiče radijskog programa i koja glasi ovako: „U radijskim programima preporučuje se posebna urednička pažnja kada je riječ o izboru glazbe u dijelovima dana kada je vjerojatno da program slušaju i djeca. Preporuka je da se tada ne emitira glazba koja sadrži vulgaran i/ili diskriminatorni rječnik, snažne seksualne psovke ili aluzije, opise nasilja, okrutne prijetnje ili poziv na agresiju, odnosno nasilno djelovanje.“
Što se tiče označavanja i upozoravanja na eksplicitni sadržaj albuma ili pojedinih pjesama to se dosad još nije dogodilo u hrvatskoj diskografskoj praksi, tj. niti jedan album niti jednog hrvatskog izvođača nije bio tako označen. Ta praksa označavanja albuma s eksplicitnim tekstovima i poziv na roditeljski nadzor jest praksa Udruženja američke diskografske industrije (RIAA) na snazi od 1985. godine koju je 2011. preuzelo i isto britansko udruženje (BPI). A sve je počelo onog trenutak kad je Mary „Tipper“ Gore, supruga Ala Gorea koji je kasnije postao američki potpredsjednik, kroz svoje tadašnje udruženje PMRC (Parental Music Resource Center) pritisnula glazbenu industriju da stavlja upozorenja na albume eksplicitnog sadržaja.
Uzrok te njene puritanske borbe protiv tadašnjih glazbenika i glazbe upitnog morala bio je trenutak kad je njena jedanaestgodišnja kćerka kupila Princeov hit album „Purple Rain“ na kojem je pjesma „Darling Nikki“ čiji tekst sadrži riječ „masturbacija“. Tipper, odgojenoj u strogim religijskim uvjerenjima, se ‘prelila čaša’ kad je čula što joj kćer pjevuši po kući. Od tada su se vodile brojne polemike oko „Explicit content – Parental advisory“ upozorenja na naslovnicama albuma, računajući i onu da je upravo ta naljepnica na CD-u bila najbolja reklama među mladima, što je dobrim dijelom istina. Govoreći iz tadašnjeg vlastitog tinejdžerskog iskustva; onaj album koji nije imao „Explicit content – Parental advisory“ nije bio ni vrijedan kupnje. U početku su tako bili označavani hip-hop i rock izvođači, ali su ubrzo i pop izvođači shvatili moć te naljepnice, pa su se time trudili i da je ‘zarade’ na svakom novom albumu. Osamdesete su bile godine kad je pop prestao biti pristojan, umjesto da su rock i hip-hop obuzdani, sve zahvaljujući gospođi Gore. Kako god bilo, praksa labeliranja ostala je živa do današnjeg dana, ali ne i u jednoj Hrvatskoj. Stoga se postavlja logično pitanje: zašto Deezer Hrvatska uopće radi to što radi? Riječ je o streaming servisu, dakle servisu koji nudi glazbu na zahtjev, što je dijametralno suprotno od radio difuzije. Jednostavno kazano; to je isto kao da uđete u prodavaonicu ploča i kupite album.
No kad Deezer već označava eksplicitni sadržaj, ovaj gorepotpisani novinar je pokušao odgonetnuti po kom ključu. Sve je počelo ovog vikenda kad je jedan naš čitatelj objavio na Facebooku screenshot s Deezera na kojem su sve pjesme s Haustorovog albuma „Treći svijet“ označene oznakom ‘explicit’, dakle kao sadržaj koji zahtjeva roditeljski nadzor i provjeru u slučaju da im djeca to slušaju. E sad, da smo mi država u kojoj se štuju kulturni dometi, „Treći svijet“ Haustora bio bi obavezna glazbena lektira već u višim razredima osnovne škole, da kojim slučajem postoji pojam glazbene lektire u školstvu. Ali, ne, jedan streaming servis od prve do zadnje pjesme taj album označava oznakom, hajmo reći, šunda.
To je bio okidač za dublje istraživanje ‘eksplicitnog’ sadržaja na Deezeru, kao i onog koji nije tako označen. Frapantnu istu sudbinu Haustorovog „Trećeg svijeta“ među klasicima ex-Yu scene neočekivano dijele albumi Idola „Čokolada“ i Đorđa Balaševića „Bezdan“ – od prve do posljednje pjesme. Da stvar bude još luđa, većina ponuđenog Balaševićevog kataloga nema tu oznaku, čak ni jako politički anti-establishment obojan „Jedan od onih života…“ iz 1993. godine. Kod Idola osim kompletne „Čokolade“ u ponuđenoj diskografiji jedino pjesme „Retko te viđam sa devojkama“ i „Maljčiki“ s legendarnog prvog „Mini LP“ albuma nose ‘explicit’ oznaku. Zar to nije intrigantno? Na prvu bi pomislili da je eksplicitna gay ljubav i ruski napjev (jer valjda podsjeća na socijalizam).
Vođen time ukucah u tražilicu: „Prljavo kazalište“ ne bih li vidio oznaku njihove „Neki dječaci“, pjesme s prvog albuma koja je za „slobodnu mušku ljubav“. U ‘šumi’ od 95 ponuđenih albuma, od toga mnoštvo kojekakvih kompilacija na kojima se nalaze Prljavci, nisam uspio naći ni tu pjesmu, ni prvi album, ali sam nabasao na album „Možda dogodine“ iz 2012. koji također dijeli sudbinu „Čokolade“, „Bezdana“ i „Trećeg svijeta“ – sve je na njemu eksplicitno. Potpuno neočekivano je takav i album“Sunce sja“ Jure Stublića & Filma iz 1987. godine. Jedino neoznačavanje prve pjesme „Valovi“ eksplicitnom ovaj album spašava od etikete potpuno problematičnog po Deezerovim preporukama. Sve ostale pjesme jesu, računajući i „Ivanu“ i „Sjećam se prvog poljupca“, a nije trebalo dugo utvrditi da je gotovo svaki Stublićev album označen kao ‘eksplicitni’. Pomislih potom: kakva li je tek situacija među reperima, ako su Jura Stublić, Đorđe Balašević, Idoli i Haustor takvi ‘opaki negativci’?
Utipkam naivno: „Elemental“. E tu sam već počeo ozbiljno psovati neučinkovitu tražilicu Deezera jer su pod pojmom „Elemental“ ugurali sve što ima to ime: da bi našli albume grupe Elemetal morate se probiti kroz šumu glazbe za meditaciju, spa centre, šumove mora, tropskih prašumi, zvuka planina, pjesmi kitova… gotovo svega što na ovom planetu proizvodi neki zvuk. Ali ne odustah, kao što sam odustao s Prljavim kazalištem. Pronašao sam sve albuma i začudno Elemental je čist kao suza. Ničeg eksplicitno. „Jeb’o takvu hip-hop karijeru“, promrmljah sebi u bradu kad tu nema ničeg eksplicitnog i opet pomislim na Vladu Divljana, Đoleta, Rundeka, Sachera i Juru o tome što su oni utkali u svoje albuma da je u njima čovjek ili stroj s Deezera pronašao toliko kompromitirajućeg teksta, a kod Elementala ništa.
Sljedeća potraga je išla prema opusu Ede Maajke. A Edo, kao i Elemental, čist k’o suza! Niti jedna pjesma eksplicitna! Džaba i ono: „Jeb’o vladu, jeb’o politiku, u Saboru, sve njih redom“ – za Deezer tu nema ništa eksplicitno i opet pomislih na ‘najzajebanijeg’ Vladu za Deezer, Vladu Divljana i to kako je eksplicitno zakucao s „Čokoladom“.
Diskografija Generala Wooa bila je sljedeća u nizu ‘pišurija’. I Woo bi bio potpuno tekstualno čist da nema album „Verbalni delikt“. Jedino je taj album od početka do kraja ‘explicit’. Niti jedan drugi nije. Tu već odavno uspostavljena dilema, o tome stavlja li ‘explicit’ oznake na Deezer neki netestirani algoritam po sistemu ključnih riječi ili neki ‘ne da mi se’ zaposlenik, prevagnula je u smjeru da to ipak radi netestirani algoritam. Krenuh još žešće i upisah „Krankšvester“ i „Brkovi“.
Krankšvester je ‘explicit’ od početka do kraja i to cjelokupna diskografija. Brkovi bi imali istu sudbinu da nemaju album „Hormon sreće“ – tu se ili algoritam zajebao pa ga klasificirao benignim, ili su pak Brkovi samo i jedino na njemu pristojni do bola. Kad sam upisao „Damir Avdić“, ista situacija kao i Kranšvester – nema rifa koji je Damir lupio, a da ga Deezer nije prepoznao kao eksplicitnog.
Poglavlje „Let 3“ je jedno od najurnebesnijih po pitanju Deezerove klasifikacije. Dojam je da su se Let 3 džaba trudili jedno dvadeset godina da ikog šokiraju. Džaba im i „Bombardiranje Srbije i Čačka“, i „Rado Srbin ide u vojnike (Pička)“, i „Kurcem u čelo“ i „Ćelom u kurac“, i „Živa pička“ i „Živi kurac“ i „Riječke pičke“, i „Kurcem do vjere“ i sve ostale pjesme i albumi kojima je Deezer dao ‘zeleno svjetlo’ do albuma „Angela Merkel sere“. E tek je „Angela Merkel sere“ eksplicitan album, i to djelomično. Po sljedećem ključu: eksplicitne su: „Ćo“, „Ribokemija“, „Mazi“, „Punjeta“, „Angela“, „Kurac Marko“ i pazite sad: „Ciklama“ – da „Ciklama“, ta Mrletova minijatura koja se kroz cijelu diskografiju Leta 3 provlači poput uvijek drukčije odsvirane solo točke Lise na špici TV serije „Simpsoni“. Ta „Ciklama“ morala je čekati svoju verziju na albumu „Angela Merkel sere“ da bi konačno postala eksplicitna. Na istom album eksplicitne, po Deezeru, nisu: „Zlato“, „Prdni majko“, „Gladni“ i „Divljakuša“. Niste shvatili patern? Dobrodošli u klub.
Kad smo već kod tog „Dobrodošli u klub“, pročešljah i Severinin opus na Deezeru. I taj je čist k’o suza. Ničeg eksplicitnog. Jedino što je imala eksplicitno je bio onaj davni filmić, ali glazba je druga stvar. Rekao bi netko nemušt da je Sevka dosadna k’o Edo Maajka i Elemental, sudeći po Deezerovoj agendi. Kad mi je Deezer nakon gledanja Severininog opusa ponudio Cecu Ražnatović, rado sam prihvatio preporuku.
Za Cecu se pak može reći da je imala ‘eksplicitni brak’, ali glazba joj je isto čista na Deezeru. Ničeg eksplicitnog, ali ničeg. Bar ja nisam pronašao u šumi njenih albuma. Kod Cece je algoritam prepoznao ‘moje glazbene navike’ i ponudio mi, a koga drugog nego Thompsona. E tu su nastali problemi. Naivno kliknuh na „Thompson“ s profilnom slikom Marka Perkovića Thompsona. I onda je krenulo živciranje. Naime, nikako doskrolati do „Tonsonovih“ albuma kroz katalog svih onih koji se prezivaju Thompson i koji su ikad nešto snimili na cijelom svijetu. Da sam desničar uputio bih sve kletve tom Deezeru jer mi ne dopušta da dođem do „Bojne Čavoglave“ probijajući se kroz labirint i trnje svih bjelosvjetskih Thomposona koji su nešto ikad snimili. Nakon uzaludnog pokušavanja se pribrah i utipkah: „Marko Perković Thompson“. I ovog puta se opet pojavi u opciji ikona s Thompsonovim likom. E to je pravo mjesto gdje odmah treba ići (u slučaju da neki Thompsonov fan čita ovaj tekst i da je došao do ovdje – jer bit će da primjenjujem sličnu taktiku kao Deezer, da se Thompsonov fan mora ubiti od skrolanja). No time i razočaranje veće. Ničeg eksplicitnog! Ni „Bojna Čavoglave“! Dakle, ničeg eksplicitnog nema pjesma za koju i laici vide da je nedavno bila razlog da jedan hrvatski sud nasrne na drugi hrvatski sud zbog pokliča u njenom uvodu (a to se, moramo priznati, u hrvatskoj sudbenoj praksi ne događa baš često) i da je riječ o izvođaču koji figurativno ima zabranu nastupa zapadno od Bregane. Za hrvatski Deezer „Bojna Čavoglave“ je ‘all clear’. Jedino poslije na onom ‘lažnom’ Thompson profilu otkrih da je „Lijepa li si“ označena kao ‘explicit’, baš ona i samo ona u cijeloj antologiji Marka Perkovića Thompsona.
Bez Riblje čorbe, ovo iskustvo bilo bi svakako manjkavo. Bora Đorđević i njegova Riblja čorba nisu eksplicitni za Deezer ni kad imaju tri podignuta prsta na naslovnici albuma, sve je tu uglavnom čisto i ‘netalasajuće’ za taj streaming servis dok ne dođete do albuma „Muzičari koji piju“, možda i napopičniji album Riblje čorbe u cijeloj karijeri. E „Muzičari koji piju“ je označen eksplicitno od prve do posljednje pjesme, čak i Bajagina ljubavna „Kad hodaš“.
Da stvar bude gora pogledao opus Jala Brata i Bube Corellija, vodećih regionalnih folk-trap izvođača koji eksplicitnošću svojih tekstova privlače vojske tinejdžera na Balkanu, dakle ni oni nisu po Deezeru upitni. Čisti su kao Severina i Ceca. Tu sam već digao ruke od „eksplicitnog kaosa“ u redovima domaće i regionalne glazbe i okrenuo se istim oznakama kategorizacije tekstova pjesama stranih izvođača.
Za početak sam otišao na ‘vrelo’, na sam povijesni početak i potražio Princeovu „Darling Nikki“. Od pet ponuđenih verzija uključujući i original s „Purple Rain“ albuma jedino je „Darling Nikki (2015 Paisley Park Remaster)“ označena kao eksplicitna. Opus grupe Slayer bio je ‘sljedeća stanica’ i može se reći da je tu situacija ‘pola-pola’, što je za duplo labaviji kriterij u odnosu na američku „explicit lyrics’ praksu kad je Slayer u pitanju. Ono što je identično jest opus Rage Against The Machine – tu je hrvatski Deezer jednoobrazan kao i u slučaju Damira Avdića – stopostotna eksplicitnost.
Za razliku od hrvatskog hip-hopa, hrvatski Deezer američki hip-hop labelira eksplicitnim u velikom broju, da se kojim slučajem u toj eksplicitnoj kategoriji ne nalaze i Eminem (gotovo stopostotno) i Beastie Boys (dobrim dijelom), moglo bi se zaključiti da tu stvari funkcioniraju i po rasnom ključu, jer kako drukčije objasniti da mnoštvo Rihanninih albuma nosi ‘explicit’ oznaku. Do tog zaključka se dolazi i kad se pogledaju albumi i pjesme nekih bijelih rock izvođača. The Rolling Stones na Deezeru nemaju ništa eksplicitnog – jedna od najuzbudljivijih rock karijera svih vremena izgleda kao katalog jedne Barbre Streisand. Guns N’ Roses imaju nekoliko nasumičnih ‘explicit’ oznaka, a Dead Kennedys jedino kad pjevaju „Nazi Punks Fuck Off“. Složit ćete se, sasvim dovoljno parametara da bi se mogao složiti neki zaključak.
Dakle, Deezer se uhvatio nečega što ne rade ni Spotify ni Apple Music – određuje što ima eksplicitni sadržaj potencijalno poguban za mladu publiku, a što nema. Pored tog izuzetno teškog, upitnog i može se reći polu-cenzorskog posla etiketiranja glazbe koju nudi kao servis nije jasno po kom ključu to radi na svoju ruku, jer koliko je poznato u Hrvatskoj ne postoji nekakva cenzorska komisija ili odbor koji se time bavi, kao što ni Deezer (koji bi tu trebao biti na zakonskoj ravni kao i svi drugi diskografi, a ne kao medij s programskom shemom i uređivačkom politikom) to po zakonu nije dužan raditi. Ono što se sigurno može zaključiti jest da na toj streaming platformi vlada apsolutni kaos i neažuriranje podataka, jer kao što je kazano; neke pjesme su u jednoj situaciji eksplicitne, a u drugoj nisu, a o izvođačima i albumima da se i ne govori.
No nažalost taj kaos nudi i jedan drugi gotovo nepogrešivi patern koji traži odgovore na sljedeća pitanja:
Zašto su lijevo angažirani umjetnici poput Rage Against The Machine, Damira Avdića, i Dead Kennedys, klasificirani eksplicitnim sadržajem?
Zašto određen pjesme i albumi javno deklariranih tvrdih desničari, da ne upotrijebim tvrđi naziv, poput Marka Perkovića Thompsona i Bore Đorđevića nisu klasificirane kao eksplicitni sadržaj, ili je to napravljeno na krajnje traljav način?
Kako to da domaći i regionalni angažirani hip-hop nije ‘eksplicitan’ poput američkog hip-hopa crnih izvođača i zašto su crni izvođači u tolikoj mjeri ‘eksplicitni’ na hrvatskom tržištu kojem engleski jezik nije materinji?
Zašto su dokazani klasici jugoslavenskog rocka i popa poput Haustora, Idola, Šarla akrobate („Ona se budi” je označena s ‘explicit’), Električnog orgazma (kompletna „Distorzija“ osim pjesme „Kapetan Esid“ je označena s ‘explicit’), Jure Stublića & Filma, Đorđa Balaševića, Prljavog kazališta i drugih označeni kao ‘eksplicitni’?