Dvadeset pet godina od objave legendarnog albuma ‘Jagged Little Pill’ Alanis Morissette je izdala ‘Such Pretty Forks in the Road’.
Alanis Morissette ove godine proslavlja 25. rođendan “Jagged Little Pilla”, prijelomnog albuma karijere kojim se od samo na razini Kanadi poznate dance-pop zvjezdice pretvorila u bijesnu i raspižđenu kantautoricu koja je direktnim i neuvijenim stihovima nabila prst u facu svim svojim nesigurnostima, razočaranjima, bivšim ljubavima i tuđim očekivanjima. Glazbeno je također bila u trendu – na singlu “You Oughta Know” svirali su joj Dave Navarro i Flea, a njezin autorski rukopis sadržavao je dovoljno dodirnih točaka s grungeom i alter-rockom ranih devedesetih da bude prihvatljiv i onima izvan srednje struje. Klonovi Alanis Morissette, kako na ulicama svjetskih gradova tako i na pozornicama, ubrzo su počeli nicati na redovnoj bazi, ali uspjehu spomenute ploče se više nije ni približila, u kreativnom i u komercijalnom smislu.
Na “Such Pretty Forks in the Road” moguće je naći poveznicu s “Jagged Little Pillom” i to zahvaljujući tekstovima koji udaraju skoro jednakom žestinom, zbog čega je stvarno šteta što glazbeni dio priče nije pretjerano zanimljiv. Većinom je riječ o klavirom vođenom popu na tragu mlađih joj kolegica poput Florence Welch koji u prvi plan gura Alanisin neodoljivi mezosopran i lagano se penje prema predvidljivo napumpanim refrenima. Dojam povremeno i očekivano pospješuju gudači ili poneki progamirani beat, no u cjelini je vrlo malo toga što dosad nismo čuli bezbroj puta, i od Morissette i od mnogih drugih.
Najbolje pjesme na albumu tako su one u kojima je najviše odstupila od te formule: uvodna “Smiling” vrti se oko melankoličnog gitarskog riffa i kulminira moćnim instrumentalnim finalom, a u “Reckoning” uznemirujuće stihove o seksualnom zlostavljanju pjeva preko isprekidanog valcer ritma i Twin Peaks gitare, dok crno-bijele tipke u sjećanje dozivaju originalni Patti Smith Group. Ostatak materijala ne može se pohvaliti takvim izletima, pa Alanisine poeme o mentalnim problemima, ovisnostima, starenju i obitelji na trenutke znaju zazvučati kao da ih izvodi Lisa Stansfield. To je posebno očito u “Diagnosis”, intimnoj ispovijesti o postporođajnoj depresiji (“everyone around me is trying to help as much as they can/but I’m alone in this meltdown of nervousness diagnosis”), i singlu “Reasons I Drink” u kojem riječi “I feel such rapture and my comfort is so strong/one more hit it feels so helpful in my need for respite” izgovara uz zaraznu, ali i prilično prvoloptašku temu na klaviru.
S nešto više hrabrosti u skladanju i aranžiranju, “Such Pretty Forks in the Road” možda je mogao biti dostojan nasljednik “Jagged Little Pilla”. Kad malo bolje razmislim, isto vrijedi i za sve albume koje je objavila u međuvremenu.
Ocjena: 5/10
(Epiphany, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
