Intervju sa Srečkom Kmetičem, bubnjarom najboljeg kninskog rock benda koji se raspao nekoliko mjeseci nakon što su im tri pjesme završile na kultnoj kompilaciji Zdenka Franjića.
„Bio sam zadnji Srbin u bosanskoj vojsci, žena mi je umrla, bila je Muslimanka i na kraju su me ubili.“
Bilo je to na početku, oko 10 ujutro, dok smo na drvenim klupama pored Krke, na terasi Ekološke udruge „Krka“ Knin, započinjali intervju. Srečko Kmetič nam je prije dogovorenog razgovora o glazbi skrenuo pažnju na to da je nakratko bio i glumac. Ratna drama iz uvodnog citata ukratko je prepričana radnja frankofone kanadske serije „Operation Tango“ u kojoj je Srečko glumio pukovnika Dabića. Snimljeno je pet epizoda 1999., nije do nas dobacilo, al’ ima nešto malo na YouTubeu. Ubili su ga u petoj epizodi.
Ali nismo zato po jutarnjoj žegi krenuli prema Kninu.
Novinari iz Dalmacije uglavnom dobro znaju Srečka Kmetiča, ponajprije kao predsjednika Ekološke udruge „Krka“ Knin, koja je zadnjih godina prilično uspješna po pitanju izvlačenja novca iz europskih fondova. Po tome smo ga poznavali i mi. Ovaj je novinar nekoliko puta svratio na FRK festival koji udruga organizira svakog ljeta, a i svaki put kad neki otrovi iz obližnje tvornice zagade Krku, Srećko je osoba za kontakt.
Srećka smo, dakle, znali kao ekološkog aktivista sve dok nedavno nismo u ruke dobili reizdanje po mnogočemu kultne kompilacije „Bombardiranje New Yorka“, izvorno objavljene 1989. godine pod etiketom Slušaj najglasnije. O tom iznimno utjecajnom albumu zna se više-manje sve, predstavio je svijetu Satana Panonskog, Majke, Kaotične duše, Skol, Messerchmitt i Machine Gun. Kninski garažni rock bend Machine Gun je prvi izgorio, nestao je sa scene iste te godine i time postao najveća misterija „Bombardiranja“. Potpis pod fotografiju na unutarnjem coveru ploče sugerirao je da se na slici trojke iz Machine Guna nalazi i Srečko Kmetič, bubnjar.
Zbog toga smo po jutarnjoj žegi krenuli u Knin.
– Ime smo maznuli Hendrixu – reći će Srečko, rastjerujući ose koju su se lijepile na čep od domaćeg orahovca. Ispred prostorije svoje udruge dojahao je na novom Harleyju, nabavio je, kaže, i bubnjeve, lupa po njima u lokalnom bajkerskom klubu. Pokušao je pokrenuti i neki novi bend, ali „momci su bili neozbiljni“ pa ništa od toga.
U njegovoj garaži u Kninu u osamdesetima vježbala je grupa Krčma kod Đure seljaka, tu mu je svirao brat (kasnije saksofonist Đavola, a danas zaposlenik UN-a u Ugandi). Instrumenti su dakle bili tu, trebalo se samo ušuljati u garažu dok nema Krčmara i okušati se. Izvorno je Srečko bio basist, ali kako nitko nije htio sjesti za bubnjeve, morao je on.
Tako je u drugoj polovici osamdesetih, u ulici nazvanoj po palom partizanu Dušku Damjanoviću, nastao Machine Gun. Dok su stariji dečki iz Krčme kod Đure seljaka, znači, odmarali od proba. Osim Srečka Kmetiča, u bendu su bili Goran Simić zvani Baja Bosanac na basu i Aleksandar Ardalić zvani Lene na gitari i vokalu.
– Knin je tada imao jaku scenu, bilo je puno vojske, društvenih večeri, zabava. Ljudi su se furali na rock and roll, a sviralo se po atomskim skloništima, igralištima, na tvrđavi, a bio je i klub Kod Baće. U mojoj ulici je bilo toliko muzičara da je bila sramota ako ne znaš svirati, kao da ne znaš plivati – govori nam Srečko, koji nije rođeni Kninjanin, već se tu doselio s roditeljima iz Pazina kad je imao sedam godina. Po ocu je Slovenac, što objašnjava oba „tvrda č“.
Kako to obično biva, novooformljeni kninski bend u početku je svirao obrade, od Hendrixa, Zeppelina i Purplea, do ZZ Topa i Ten Years After. Dio tog repertoara može se čuti na albumu „Machine Gun“ iz 1988., kojega im je objavio čuveni Zdenko Franjić, čovjek koji još uvijek stoji iza etikete Slušaj najglasnije. Do Franjića su došli pukim slučajem.
– Baja Bosanac i ja sreli smo onog plesača Emila Matešića u Zagrebu, uvalili mu kazetu, a on nas je kasnije spojio s Franjićem koji nam je počeo sređivati gaže po Zagrebu i Beogradu – prisjeća se Kmetič. U Zagrebu su punili KSET, Jabuku, Pauk i Đuru, a u Beogradu tri puta Akademiju, od toga jednom s Majkama.
Jedini autorski album Machine Guna „Put za Nakovo“ Zdenko Franjić objavio im je 1989. godine, gotovo paralelno s izlaskom kompilacije „Bombardiranje New Yorka“. Nakovo je grad kod Kikinde s kojim bend nije imao nikakve veze, no jedne pijane noći saznali su da se lovačko društvo iz Bosanskog Drenovca pobratimilo s lovcima iz Nakova. To im se u tom trenutku učinilo genijalnom idejom. „Put za Nakovo“.
– Totalno bez veze – podvući će Srečko.
Album je otkrio da se radi o garažnom rock trojcu, koji nisu imuni na blues i hard rock, a najviše usporedbi išlo je u smjeru Partibrejkersa.
– Da, slušali smo tada Partibrejkerse, pogotovo Baja i Lene – priznat će naš sugovornik i u tom trenu potpuno zamijeniti tezu:
– Ali oni su od nas ukrali „Kreni prema meni“!
Molim?!
– Pa to je naš riff iz „Hajde kreni“! Nema greške. Svi su oni dolazili na naše koncerte u Beogradu. Poslušaj…
Hm…
Za „Bombardiranje New Yorka“ Zdenko Franjić platio je Machine Gunu 12 sati studija u Svetoj Nedelji. Za kompilaciju su odabrane „Osjeti noć“, „Tražim te“ i „Dva dana (ja sam bio sam)“. Većina bendova više je ili manje materijaliziralo neočekivani uspjeh ploče, a Machine Gun se uspio raspasti. Postojao je plan odlaska u Njemačku i London, pronaći novog pjevača, a gitarist Aleksandra Ardalić je odustao pet minuta prije odlaska. Održali su još jedan humanitarni koncert u Kninu te 1989. i prestali postojati.
I kao u „Tri ratna havera“ Zabranjenog pušenja, s dolaskom rata Kmetič, Simić i Ardalić raspršili su se na tri strane svijeta. Basist Goran Simić – Baja Bosanac je otišao prvo u Grčku, pa u Finsku gdje je i danas. Vokal i gitarist Aleksandar Ardalić – Lene postao je 1992. član zloglasnih kninskih Minđušara, a potom je dobio posao u bendu još zloglasnijeg Baje Malog Knindže. Danas živi u Beogradu, a legenda kaže da je baš on otkrio Acu Lukasa.
– Malo je zasr’o motku – reći će Srečko.
Baja Bosanac svrati svake godine do Knina i uvijek uspije nagovoriti Srečka Kmetiča da malo sjedne za bubnjeve. S Ardalićem nemaju kontakata.
– Ne čujemo se i ne vidimo. Ali, dobro, svatko radi, živi i svira onako kako hoće. Ne mogu reći da danas imam nešto protiv njega. On je moj prijatelj iz djetinjstva, zajedno smo prošli puno toga, bilo je to predivno vrijeme.
Kmetič je po početku rata otišao u Amsterdam, pa u Njemačku, zatim se vratio u Knin gdje je radio kao prevoditelj i vozač za plave kacige. Potom je odletio za Kanadu, odradio ulogu u „Operation Tango“, završio studij Fotonike (to objašnjava kao znanost proizvodnje, manipulacije, detekcije i amplifikacije svjetla… u svakom slučaju grana fizike). Poslije je otišao u SAD gdje je bio osobni asistent nekom bogatašu i na Božić 2006. vratio se u Knin te preuzeo Ekološku udrugu „Krka“.
O vremenima u kojima su u Kninu, uz Machine Gun i spomenutu Krčmu kod Đure seljaka, djelovale i grupe Todor Todor, Džep, The Pas Maters, Solidarnost i mnoge druge, govori s puno žara. Sumnja da će Machine Gun ikad više okupiti, a na „Bombardiranju“ mu je najbolji bend Messerchmitt, Satan mu nikad nije legao.
– I znaš što još… – doviknuo nam je dok se verao na svog novog Harleya, čekao ga je put u Zagreb na susret s bajkerima. – … naša ploča „Put za Nakovo“ je zadnji album objavljen u Kninu. Više od trideset godina je prošlo, jebote!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
