Nije to bio koncert, bila je to ciklona iz Kanade koja je pomela sve pred sobom. Jedino što nije bilo hladno, već vruće.
NoMeansNo je jedan od najvećih rock bendova ikad, a Mate Škugor je naš najvažniji koncertni promotor ikad. I može se reći da smo sretni što su članovi NoMeansNoa i Mate stari prijatelji, pa je ovdašnja publika imala priliku pratiti karijeru NoMeansNoa kao možda niti jednu karijeru stranog izvođača koji je kročio na ovaj prostor. Možda se ovaj uvodni hvalospjev čini suvišnim, ali neke stvari je uvijek dobro ponoviti. Mi smo zaboravna vrsta, a današnja medijska politika uglavnom stremi tome da nam pamćenje skreše što prije pretrpavanjem sivih stanica konzumenta suvišnim informacijama, sve u svrhu stvaranja The konzumenta po njihovoj želji.
Da je suprotno, svaki dolazak Roba i Johna Wrighta kod nas bio bi drugačije tretiran (ako je uopće tretiran). Uglavnom, braća Wright su nas u petak posjetili u glazbenoj formaciji svojih glazbenih alter ega, točnije u Malom pogonu Tvornice kulture na pozornicu su se popeli kao Johnny Hanson (John Wright) i Robbie Hanson (Rob Wright) s ostatkom „Hanson braće“. The Hanson Brothers su dobro znani punk rock, pardon, puck rock sastav za zajebantsko ispucavanje energije Wrightova kroz likove hokejaških igrača iz filma „Slap Shot“ snimljenog davne 1977. godine. U glazbenoj reinkarnaciji koja traje od 1984. godine hokejaški dresovi na pozornici i furiozna svirka debelo nadahnuta Ramonesima zaštitni su znak The Hanson Brothersa koji u tom obliku dočaravaju kanadski arhetipski mentalitet, što kroz intelektualniji stilski pristup NoMeansNo naravno nije u stanju, a da se ozbiljno ne naruši integritet prepoznatljivosti.
Oba Wright/Hanson brata su zakoračila u šesto desetljeće života, ali to ih nije sprječavalo da poput za utakmicu nabrijanih hokejaša daju 110 posto svoje energije na koncertu u petak, kao da su netom okupljeni tinejdžeri koji su svoja božanstva pronašli u Ramonesima. Johnny nije skidao smiješak s lica čak ni kad je u pauzi između bisa i službenog kraja koncerta dolazio do zraka u zahodu kraj pozornice, da bi potom istrčao na „produžetke“ unutar kojih je rafalnu vatru ritam sekcije jedino prekidalo legendarno one, two, three, four, odbrojavanje pred nabrijanom publikom.
Publika je također bila posebna priča. Bilo je to istinsko okupljanje punk veterana, ekipe koja je prije dva desetljeća visila u Atriju, Mažurancu i Jabuci – domaći prvoborci scene koji su više puta u prošlosti dobivali pendrekom zbog stava i izgleda, nego što su mogli slobodno pogati u klubovima, a neki od njih su za The Hanson Brothers čak svježe izbrijali irokeze. Sve to je bio ekstra element ovog energetskog tuluma čiji „emisari“ su se na kraju zaputili prema Jabuci.
Wrightovi su veliki i po još jednoj stvari, a to je odabir predgrupe i to one koja je objektivno zbog svoje lucidnosti, mladosti i talenta u stanju otpuhati glavni hokej-cirkus s pozornice, a riječ je o njihovim sunarodnjacima triju Invasives koji je već jednom svirao kod nas, ali kao predgrupa NoMeansNou. Taj vankuverski garažni udar na čula predvođen izvrsnim pjevačem i gitaristom Byronom Slackom i basistom Adamom Slackom (još jedna bratska posla! op.a.) podsjetio me na rani Soundgarden križan s udarom maštovitog, ali snažnog ritma a la Helmet.
Nakon serije udaraca u trbuh i uši od strane Invasivesa čovjek se ne mora uopće više pitati zašto ih NoMeansNo drže uz sebe godinama, jer kad ta trojka s pozornice strovali lavinu ubojite buke na publiku, onda nema greške u mislima koje vam sugeriraju da trenutno stojite pred najboljima i da ste zbog sličnih iskustava iz prošlosti za svoju religiju odabrali rock. Invasives je upravo ta vrsta benda koji je kao stvoren za inicijaciju.
Jer prava inicijacija u rock se obično i događa u klubu pred bendom za koji se kasnije pitate cijeli život kako to da nikad nije dogurao do neke ozbiljnije popularnosti. Mišljenja sam da oni koji tu inicijaciju dožive u velikoj dvorani kao publika pred nekom zvijezdom, obično krivo pokopčaju stvari jer pobrkaju rock sa slavom. Pa još ako s tom premisom kasnije u životu uzmu gitaru u ruke, obično će voditi ratove s kritičarima koji su nemilosrdni prema takvim lovcima na popularnost.
U tom svjetlu gledan zaključak s jučerašnjeg koncerta se čini jednostavnim; bio je to najveći rock koncert proteklog tjedna u metropoli, pa makar se zvao i puck koncert pred dvjestotinjak ljudi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
