Prvijenac samozatajne četvorke iz američkog Buffala u nekoliko je tjedana postao najtraženija američka indie ‘roba’. Razlog je jednostavan – radi se o neporecivom remek-djelu!
Zaboravite sve rock and roll klišeje koje ste dosad upoznali. Zaboravite sve predrasude koje ste uzgojili prema većini onoga što ima predznak „indie“. Zaboravite da ste ikad pomislili da se u muzici više ništa novoga ne može dogoditi. Zaboravite da ste jednom ustvrdili da je Kurt Cobain zadnja istinska rock zvijezda i da se karizmatičan frontmen tog kalibra više roditi neće. Zaboravite i na floskulu da više nema dobre glazbe, onakve kakva se stvarala dok ste vi bili mladi.
Ukratko, zaboravite sve što ste znali ili ste mislili da znate o glazbi i upoznajte Tima, Stevea, Mr. Jonesa i Roda. Četvorku iz Buffala, grada koji je dosad bio najpoznatiji kao rodno mjesto death metalaca Cannibal Corpse. Schizoid Horizons okupili su se u najboljim godinama za pokretanje rock benda. U svojim tridesetima. Schizoid Horizons bili su punk bend nastao u srednjolškolskim klupama, da bi se krajem devedesetih, s posljednjim školskim zvonom, grupa raspršila u raznim smjerovima. Njezini članovi postali su gažeri, producenti, vlasnici studija, menadžeri. Slučajan susret doveo je do ponovnog okupljanja benda krajem 2010. Album „Number 1“ objavljen je u siječnju ove godine i sadrži osam (od osam) apsolutnih hitova. Bizarnih, poremećenih, alternativnih, psihodeličnih i melodičnih hitova.
Nema toga što Schizoid Horizons nisu umrvili u svoj prvijenac. Utjecaja je milijun, ali je zvuk koji je pritom nastao jedinstven. Stoga je razumljiv pokušaj zbunjenih američkih radijskih urednika koji ih u eteru predstavljaju kao post-indie bend. Schizoid Horizons su, tako, već u prvih nekoliko mjeseci od objavljivanja albuma i ne htijući uspjeli otvoriti novu glazbenu eru.
Niska bisera počinje sa „Zero One“, meditativnim uvodnikom koji jasno prikazuje kojim smjerom koračaju Schizoid Horizons – s malo odsviranih tonova u stanju su izreći toliko toga. „Paradise Now“ prva je od velikih pjesama, gdje pjevač Tim Harr bijesom i tjeskobom doziva sve ono što smo voljeli kod gorespomenutog velikana grungea, pa čak i više od toga. Lakoću „Journey to the Stars“ rado bi potpisao i sam Neil Young, a „Ode to No One“ bila bi dragulj u kruni The Nationala da se kojim slučajem našla na „High Violet“.
Ono što kod Schizoid Horizonsa najviše impresionira je vještina kombiniranja i izvrsno snalaženje među nespojivim fragmentima glazbene prošlosti i sadašnjosti. Sve živo su uspjeli pospajati i proizvesti mogući sound budućnosti. Jer način na koji su moćne hard rock orgulje utkali u metastazirani ritam bubnja i basa njujorške hard core škole u „A Gift“ i sve to diskretno zalili irskim viskijem, upravo je revolucionaran. Isto bismo tako moglo okarakterizirati demonstraciju moći Tima Harra u „The Murder“, čiji je raspon glasa do ovog trenutka bio poput ravne linije, nezamjetan, no kad eksplodira i vine se nevjerojatno visoko, pomislit ćete da nešto nije u redu s vašim playerom. Schizoid Horizons na svakom sljedećem koraku otkrivaju novo tajno oružje.
„Remember“ i „Wild Child“, pjesme koje zatvaraju album „Number 1“, posebna su priča. Svo ono divljaštvo i psihodelična isparavanja, koja su se na albumu nagomilavala, ali nijednom nisu bila baš puštena s lanca, ovdje su konačno eruptirala. Ukupno osam minuta završnog ludila. Autorsko djelo genija i luđaka istovremeno.
Schizoid Horizons snimili su remek-djelo. Do dana izlaska albuma, svirali su neprestalno, od kada imaju službeno izdanje, održali su samo dva koncerta u Buffalu. Nisu napravili spot. Na omotu album ne vide se njihova lica. Tko su uopće Schizoid Horizons? Ako nisu novi najveći bend na svijetu, onda stvarno ne znamo točan odgovor…
Ocjena: 10/10
(Meed Records, 2012.)