‘Good Luck, Seeker’ je vremešnoj škotskoj skupini već treći studijski album u zadnje tri godine koji nam otkriva da Mike Scott i dalje prati i istražuje glazbu, pokušavajući pronaći nešto u čemu se još nije okušao.
Snimanje i objavljivanje novih albuma, posebno u slučaju stare garde, već dugo predstavlja krajnje neisplativu i nepotrebnu djelatnost. Osim što se ta izdanja prodaju u zanemarivim tiražama, njihova publika na koncertima ionako želi čuti kolekciju najvećih hitova, nastalih u početnoj fazi karijere. Samim time, velik broj takvih sastava diskografski se ukazuje izuzetno rijetko, a i tada je najčešće riječ o kompilaciji, liveu ili nečem što u usporedbi sa starim danima u najboljem slučaju dokazuje onu o bičevanju mrtvog konja. Mike Scott i Waterboysi među svojim suvremenicima iz osamdesetih svakako predstavljaju iznimku, kako zbog izuzetne produktivnosti tako i kvalitetom koja povremeno dobaci gotovo do legendarnih ploča “Fisherman’s Blues” ili “This Is The Sea”.
“Good Luck, Seeker” ovoj je vremešnoj škotskoj skupini već treći studijski album u zadnje tri godine koji nam otkriva da Scott i dalje prati i istražuje glazbu, pokušavajući pronaći nešto u čemu se još nije okušao. Takav pristup ponekad izrodi zaista dobre stvari kao što je bila zbirka uglazbljenih stihova irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa iz 2011. iako mu se zna dogoditi i da se uhvati u koštac sa žanrovima i utjecajima koji mu nikako ne odgovaraju. Aktualni materijal nažalost ulazi u ovu drugu skupinu, ponajprije zbog sasvim promašene odluke da dobar dio pjesama zaogrne elektronikom, točnije dance i hip-hop beatovima.
Ta odluka u ideji je mogla funkcionirati da je Scott pronašao suradnika koji bi mu otkrio čari elektronske glazbe ili ga barem navukao na ono najbolje u njoj, dok smo ovako dobili gomilu zastarjelih, konfekcijski programiranih ritmova kakvima su nas u drugoj polovici devedesetih i ranim ‘nultima’ užasavali dance-pop, r’n’b i pseudosoul izvođači. “(You’ve Got To) Kiss a Frog or Two” i “The Golden Work” tako imaju podloge kakve biste očekivali sresti na tadašnjim albumima Janet Jackson, a podjednako razočaravajuće zvuči i pokušaj spajanja rocka i rapa u tekstualno zabavnoj posveti Dennisu Hopperu. “Freak Street” je mogla ispasti dobro da ju je izveo u klasičnom rock aranžmanu, kao i serija spoken word minijatura u završnici koje su naprosto morale biti na tragu “Fisherman’s Bluesa”. Istini za volju, kombinacija keltskog folka i ambijentale u “Postcard From the Celtic Dream Time” stidljivo najavljuje da bi Waterboysi na budućim izdanjima mogli ovladati i takvim spojevima.
Utjehu starom fanu poput mene ipak su pružili s nekoliko iznadprosječnih skladbi: tradicionalna “Low Down in the Broom” izvukla je maksimum iz međuigre Scottove akustare i violine najdužeg mu suradnika Stevea Wickhama, “My Wanderings in the Weary Land” je ‘tour de force’ na tragu “Savage Earth Heart” i “The Pan Within” kojima i danas u velikom stilu završavaju koncerte, a vrlo simpatično ispala je i obrada “Why Should I Love You” Kate Bush.
Zadnja pjesma koju ću izdvojiti je uvodna “The Soul Singer” koja preko efektne premda prvoloptaške nothern soul teme donosi priču o ostarjeloj glazbenoj zvijezdi koja je ‘vidjela sve i nema više ništa za dokazati’, ali koja sve više podsjeća na parodiju nekadašnjeg sebe. Navodno je inspirirana stvarnom osobom čije je ime Mike zadržao u tajnosti iako, posebno nakon preslušavanja “Good Luck, Seeker”, djeluje poprilično autobiografski.
Ocjena: 5/10
(Cooking Vynil, 2020.)