Ove godine slavimo pet desetljeća od izlaska ploča koje smatraju prvim istinskim heavy metal albumima.
Što je ovo što stoji preda mnom?
Lik u crnom koji pokazuje na mene.
Bila je to zagonetka sročena u prva dva stiha uvodne pjesme. Dvije, tri rime kasnije saznaje se i da liku vatra ide iz očiju. Uskoro je u plamenu nestao cijeli okoliš, a ljudi su bježali u panici. I to je bilo to. I uzalud je Geezer Butler, autor teksta, kasnije objašnjavao kako je sve to bila personifikacija rata i ostalih ovovjekovnih zala – što se tada zainteresiranog dijela svijeta ticalo, bio je to Sotona glavom, bradom i rogovima.
Nije to doduše bilo ni teško zaključiti. Tada 21-godišnji Geezer nije bio baš previše suptilan, u drugoj strofi je srednjoškolski neinventivno, jasno i glasno, napisao:
Sotona sjedi tu, smije se.
Kakav rat, kakvi bakrači. Sotona! Središnji lik iz sjene gotovo čitavog opusa žanra koji je, kažu legenda, mit i činjenice, proizašao iz te pjesme i iz tog albuma. Pjesma je „Black Sabbath“, album je „Black Sabbath“, bend je Black Sabbath. Godina je 1970. U siječnju je objavljen „Black Sabbath“, u rujnu „Paranoid“. Pola stoljeća heavy metala.
Oko prve heavy metal pjesme u diskografskoj povijesti, odnosno skladbe čiji je riff, tempo, atmosfera ili tekst začeo ono što danas znamo kao heavy metal, još nije postignut konsenzus. Koplja se lome oko ‘Helter Skelter’ Beatlesa, ‘In-A-Gada-Da-Vida’ Iron Butterflyja, ‘Born to Be Wild’ Steppenwolfa i obrade ‘Summertime Blues’ grupe Blue Cheer, a kandidata ima još. Glazbeni dokumentaristi koji su baš zapeli za ovu temu tvrde čak da je prvo zrno heavy metala posijano na američkom jugu, u iskonskom blues ozračju koje obavija opus Roberta Johnsona.
No oko jedne stvari spora nema – prvi istinski heavy metal album, nakon kojega je procvjetala hard rock scena sedamdesetih, razvio se novi val heavy metala osamdesetih i koji je izravan krivac za sve moguće hibridne pravce žestoke glazbe u devedesetima i dvijetisućitima, bio je „Black Sabbath“, debitantsko studijsko ostvarenje istoimene grupe iz Birminghama, najvećeg industrijskog sivila Velike Britanije kojeg flower power pokret nije niti okrznuo.
Na petak 13. u siječnju 1970. album „Black Sabbath“ objavljen je pod etiketom Vertigo, a svih sedam rock himni snimljeno je za samo jedan dan u prosincu 1969. godine, iako je kasnije gitarist Tony Iommi priznao da je bend platio puna dva dana studija. Sve je snimljeno uživo, iz jednog tejka. Naknadno su samo nasnimljeni kiša, grmljavina i crkveno zvono za uvodnu pjesmu, jer ne može se Sotona pojaviti po lijepom vremenu, što će ljudi reć’.
Na dan kada je album ugledao svjetlo dana i u eter pušten najavni singl „Evil Woman“, grupa Black Sabbath spakirala je kofere i otišla u Švicarsku gdje su imali zakazan koncert za 20 funti honorara. Na europskoj turneji ostali su do rujna iste godina nakon čega su ušli prilično nepripremljeni opet ušli u studio i snimili još jedan epohalni album „Paranoid“, ovoga puta trebalo im je šest dana.
Samo nekoliko godina ranije stvari nisu izgledale kao da će cijela priča završiti osnivanjem jednog od najvećih rock bendova u povijesti. Naime, Johna Osbournea, kasnije poznatoga kao Ozzy, neprestano je maltretirao kvartovski nasilnik Tony Iommi, dok je budući basist Terrence ‘Geezer’ Butler bio gradski lutalica koji se amaterski bavio crnom magijom. Osborune, Iommi, Butler i bubnjar Bill Ward svirali su u različitim birminghamskim bendovima, a kad su se konačno 1967. godine okupili na istom mjestu prozvali su se Polka Tulk, što se pretvorilo u Earth Blues Company, a potom samo u Earth. Budući da je grupa istog imena već postojala, konačan odabir imena pao je na Black Sabbath, prema filmu Borisa Karloffa iz 1935. godine.
Priča oko njihova znamenitog prvijenca počela je blagom katastrofom – gitarist Tony Iommi ostao je bez vrhova prstiju na desnoj šaci pri nesreći u tvornici u kojoj je radio. Umjesto da mu karijera gitariste već tada završi, Iommi je izradio plastične kalupe i nalijepio ih na osakaćene prste. No, i tada je sviranje gitare za njega bilo iznimno bolno, pa je odlučio olabaviti žice kako bi mu ih bilo lakše trzati. Na taj je način nastao prepoznatljiv, dubok, i težak zvuk Black Sabbatha, za ono vrijeme prilično zlokoban.
Za tekstove na albumu „Black Sabbath“ bio je zadužen Geezer Butler, koji je shodno svojim hobijima najviše pisao o mračnim kultovima, crnoj magiji, sotonizmu, ratovima i drogama.
Naslovna pjesma „Black Sabbath“ nastala je nakon što je Butler probudivši se iz snomorice ugledao prikazu u crnom, „Behind the Wall of Sleep“ napisana je pod utjecajem istoimene novele H. P. Lovecrafta, a „The Wizard“ je inspirirana likom Gandalfa iz „Gospodara prstenova“. ‘Warning’ i ‘Evil Woman’ su obrade manje poznatih blues skladbi, a najviše objeda izazvala je pjesma „N.I.B“. Naime, dio tiska je tvrdio da su stihovi napisani iz Sotoninog „kuta gledanja“, dok je Butler govorio da je stvar posvećena kozjoj bradici Billa Warda (u tadašnjem engleskom uličnom slengu – „pin-nib“).
Omot albuma „Black Sabbath“ prikazuje staru vodenicu na Temzi, ispred koje stoji tmurna ženska osoba u crnom. Na naslovnici se još vidi i crna mačka sa zelenim očima, dok je na stražnjoj strani covera nacrtan gavran. Polemike je izazvao obrnuti križ koji se nalazi na unutarnjoj slici, u SAD-u album je tiskan bez njega.
„Sjeme zla“ je posijano, a prve kritike bile su porazne. Je li „Black Sabbath“ podijelio sudbinu neshvaćenih remek-djela koja su bila ispred svog vremena nije više ni bitno, jer se ploča do danas prodala u 70 milijuna primjeraka (podatak iz 2013.). U svakom slučaju, čuveni Lester Banks tada je u Rolling Stoneu napisao da Black Sabbath „zvuče kao Cream, samo lošije“. Još okrutniji bio je Robert Christgau koji je u The Village Voiceu ustvrdio da je prvijenac Sabbatha „najgori komad moderne kulture ikad otisnut na plastici“. Rolling Stone posuo se kasnije pepelom, uvrstivši ploču na listu 500 najboljih albuma svih vremena, a u većini izbora za najbolji heavy metal album ikad redovito se nalazi među prvih pet.
Drugi album „Paranoid“ je, po priznanju članova benda, snimljen u prvom redu kako bi svojim obiteljima dokazali da njihovo bavljenje glazbom nije gubljenje vremena. Željeli su uspjeh, iako nisu ni bili svjesni da su preko bare, u Americi, već i debitantskim ostvarenjem stvorili ozbiljnu fanovsku bazu.
U šest dana stvoreni su „War Pigs“, „Paranoid“, „Iron Man“ i sve one ostale zbog kojih je Rolling Stone 2017. godine „Paranoid“ proglasio najboljim heavy metal albumom svih vremena. U naslovnoj pjesmi (album se prvo trebao zvati „Walpurgis“, ali je izdavač inzistirao na „Paranoid“) članovi benda nisu vidjeli potencijalni hit, „Paranoid“ je nastao u neobaveznom sessionu u studiju nakon ručka i na albumu je imao ulogu dvominutnog intermezza, popunjača prostora, dobar riff kojega im je bilo žao baciti. Danas ako i ne znate za Black Sabbath, sigurno znate za „Paranoid“.
Puritanska Amerika postala je svjesna „Paranoida“ (album je objavljen 18. rujna 1970.) kada je mlada medicinska sestra, ranih sedamdesetih, dignula ruku na sebe dok se ploča vrtjela na gramofonu. Slučaj je završio i na sudu. Prva je to u nizu kontroverzi vezanih uz Black Sabbath, benda koji je prije 50 godina „izumio“ heavy metal i u njemu uhljebio Sotonu, koliko god da se o metafori radilo.
Čestitamo svima koji slave!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
